Dvodnevnu proslavu Dana posvećenog života u Vrhbosanskoj nadbiskupiji organiziralo je Vijeće za redovništvo Vrhbosanske nadbiskupije. Uoči Prikazanja Gospodinova u srijedu 1. veljače, đakoni franjevačke provincija Bosne Srebrene predvodili su u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svečanu molitvu Večernje, a euharistijsko slavlje predvodio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski. Dan posvećenog života, prilika je da se Bogu posvećene osobe osvrnu na svoj život i poslanje i na osobit način zahvale Gospodinu za dar poziva i izabranja istaknuo je biskup Sudar.
Na Svijećnicu, u četvrtak 2. veljače proslava Dana posvećenog života započela je u 18 sati blagoslovom svijeća i svečanim ophodom s upaljenim svijećama oko katedrale Srca Isusova. Misno slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH nadbiskupom Alessandrom D’Erricom i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. dr. Perom Sudarom i uz suslavlje profesora i odgojitelja s Franjevačke teologije, Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa te odgojitelja međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ (Majka Otkupiteljeva) iz sarajevskog predgrađa Vogošća, članova Stolnog kaptola, sarajevskog dekana preč. Pave Šekerije i drugih svećenika. Sudjelovao je velik broj redovnica raznih družbi te bogoslovi iz sva tri sarajevska bogoslovna sjemeništa.
Na početku Mise kardinal Puljić je, nakon pozdrava svim nazočnima, podsjetio na simboliku blagdana Prikazanja Gospodinova što je na osobit način izraženo kroz blagoslov i paljenje svijeća kao simbola Krista koji je svjetlo svijeta. Đakonsku službu vršili su dvojica đakona franjevaca od kojih je jedan – fra Stjepan Pavličević otpjevao na bosanskom napjevu misni odlomak Evanđelja.
Prigodnu propovijed kardinal Puljić je započeo držeći svijeću i govoreći u njezino ime. Prema njegovim riječima, svijeća se veseli da smije gorjeti za ljude i biti im od koristi jer tek goreći ispunja svoj smisao. Kazao je da je da svijeća goreći ide svom kraju dajući sve što ima u korist svjetla i topline. Dodao je da, unatoč svemu, svijeća smatra pametnijim dati sve od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji. Govoreći u ime svijeće, usporedio je s njom ljude koji se, ili povuku i ostanu sami u hladnoći i praznini, ili se približe drugima i daruju im od svoje topline i ljubavi i tako im život dobiva svoj smisao i biva ispunjen. Zaključio je da se od svijeća može naučiti kako samo onaj koji druge veseli, postaje i sam veseliji i samo onaj koji je svjetlo drugima i sam će primiti svjetlo. Potaknuo je da se ne boje darovati drugima jer je vrjednije jedno svjetlo koje gori nego sva tama svijeta.
Kardinal Puljić je potom progovorio o starcu Šimunu i proročici Ani koji su u hramu strpljivo čekali dolazak Pomazanika Gospodnjega. Potaknuo je sve vjernike, a na osobit način Bogu posvećene osobe, da u bogobojaznosti očekuju Krista svjetlo svijeta. Ukazao je na potrebu da ih sve vodi čežnja i iščekivanje dolaska Gospodnjega jer će u suprotnom biti umorni. Govoreći o Mariji i Josipu, koji donose malog Isusa da ga prikažu u hramu Gospodnjem, kardinal Puljić je naglasio da je vjernikov život, a osobito život Bogu posvećenih osoba, trajno prikazanje te pozvao da budu poput svijeće koja izgara i svijetli. Kazao je da svatko, poput Marije i Josipa, od njih treba biti „bogonosac“ koji nosi Isusa u ovaj svijet. „To svijet od nas to očekuje. Ako ste opredijeljeni za Isusa, onda je to posvećeni život. Svijet očekuje da mu donesemo Isusa. Ne ovu svjetovnu stvarnost nego upravo Onoga kojeg su nosili Josip i Marija. Mi smo ti koji Isusa nosimo“, kazao je kardinal Puljić pozivajući da se prepoznaju u Isusu čija su produžena ruka. „Naše srce je Kristova produžena ljubav na ovoj zemlji. On želi biti u nama i djelovati po nama“, rekao je kardinal Puljić podsjećajući na riječi starca Šimuna da je Isus „znak osporavan“ pa će i oni koji ga naviještaju nerijetko biti osporavani. Kazao je kako nerijetko zajednici smeta onaj koji nastoji duhovno nadrasti osrednjost napominjući da se na osrednjost ljudi lako naviknu. Potičući svećenike, redovnike, redovnice, kandidate i kandidatice na sveto življenje, pozvao ih je da se ne boje biti „znak osporavan“ i izgarati poput svijeće za Boga i za duge. Naglasivši da su i svi kršćani pozvani na svetost, potaknuo je Bogu posvećene osobe da prepoznaju i žive svoj identitet razglašavajući na sav glas, poput proročice Ane, da je rođen Isus Krist, Spasitelj svijeta.
Ceremonijama je ravnao vlč. mr. Tomo Knežević, katedralni ceremonijar, a tijekom Mise pjevao je zbor sastavljen od časnih sestara iz raznih družbi i bogoslova s Franjevačke teologije pod ravnanjem dr. fra Slavka Topića. Nakon Mise zajedničko druženje nastavljeno je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. (kta)
