Kaže neka misao: „Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzimaju dah“. Takvi trenuci se dogodiše meni jučer i tu radost bih htjela podijeliti s vama.
Petak navečer. Na fakultetu zadnje predavanje u ovoj godini završilo u 17:45. O odnosnim rečenicama iz grčkog slušali smo profesora samo mi koji ostajemo u Rimu za Božić dok su svi ostali već bili na putu prema svojim domovinama. I tako nakon predavanja uputim se ja do Trga svetog Petra jer me dan prije s. Samuela zamolila da joj, kad stignem, pošaljem neke pošiljke preko Vatikanske pošte. Ubacim to u poštanski sandučić, zaustavim se nakratko pokraj štalice na trgu i krenem kući. Prije nego što sam izišla s Trga u susret mi ide neki čovjek. Vidim da me želi nešto pitati i stanem da vidim što mu treba. A on će meni na talijanskom: „Biste li htjeli sudjelovati na molitvi u Sikstinskoj kapeli večeras u sedam sati? Ja sam iznenada spriječen.“ Da bude jasno, ja razumijem prilično dobro talijanski, ali u 18:30 čuti od nekog stranca takvo nešto, meni je bilo nevjerojatno pa sam ispala prilično zbunjena. Na to mi je on samo pružio kartu i objasnio mi kamo se trebam uputiti. I tako ja sam ja već u 18:40 bila u Sikstinskoj kapeli gdje se održala večernja molitva časoslova koju je predvodio papin ceremonijar mons. Guido Marini.
Oni koji su barem jednom posjetili Sikstinsku kapelu, a najčešće to bude u sklopu obilaska Vatikanskih muzeja znaju kako kaotično izgleda taj posjet. Hrpa turista oko tebe u neprestanoj vrevi i žamoru nastoji kriomice snimiti neku fotografiju pa onda i nemaš priliku dugo se zadržati promatrajući to predivno zdanje. Međutim, sinoć je to bilo tako dostojanstveno. Šezdeset minuta tišine, molitve i promatranja vrhunske umjetnosti s pospremljenim mobitelom-fotoaparatom u džepu. Pjesma, Riječ, Tišina, Ljepota, Bog.
Mons. Guido Marini održao je prigodnu propovijed. Govorio je o štalici. A jedna od brojnih poticajnih misli je bila: „Na Božić će se u ove, sada prazne, jaslice položiti Isus. Ali lako je za ove jaslice u našim štalicama koje postavljamo posvuda. Hoće li on biti položen u tvojem srcu? I hoćeš li ti s njegovom prisutnošću u svojem životu blistati i svijetliti drugima poput zvijezde. Ako su jaslice tvojeg srca prazne, onda neće biti ni tvojeg svjetla na obzorju.“
Dok sam ja sjedila tamo u toj kapeli, prolazilo mi je mnoštvo misli glavom. Koliko je papa tu bilo izabrano, koliko svetaca molilo, koliko ljudi došlo iz cijelog svijeta da bi se divilo svodu kapele i oltarnoj freski Posljednjeg suda koje je oslikao Michelangelo. Kažu da su mu bile potrebne četiri godine za oslikavanje svoda i šest za Posljednji sud. Deset godina života je posvetio slikanju onoga čemu se milijuni ljudi stoljećima kasnije dive. Žrtva jednoga čovjeka za divljenje mnogih. A onda mi je pao pogled na Isusov križ na oltaru. Žrtva jednog čovjeka za spas svih. Čovjeka koji i ovog Božića svojim utjelovljenjem pruža priliku i meni biti dio te božanske stvarnosti. Čovjeka koji je svojom providnošću doveo sinoć u Sikstinsku kapelu svoju zaručnicu kako bi progovorio vrlo znakovito njenom srcu.
P.S. Poslije molitve smo svi posegnuli za mobitelima kako bi zabilježili taj trenutak. Pa tako i ja. Ali nakon par snimljenih fotografija, moj se mobitel iznenada isključio. Bogu hvala jer sam onda mogla s većom pozornošću promotriti još jednom svu tu ljepotu Sikstinske kapele i zahvaliti Mu na ovom neočekivanom daru Njegove ljubavi koji mi udijeli po jednom potpunom strancu na trgu.
s.Maja Ivković
