U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u nedjelju, 11. prosinca u crkvi sv. Franje na Kaptolu održana je adventska duhovna obnova redovnica Zagrebačke nadbiskupije. Obnova je započela liturgijom časova – Večernjom, a potom je razmatranje s temom „Došašće kao vrijeme neispunjenosti. Prilog duhovnosti nedostatnosti i nesavršenosti“ održao zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Živeći svoje životne pozive i osluškujući što se osobito mladim ljudima danas govori i obećaje, osjećamo stanovite pritiske za ostvarivanjem, ispunjavanjem; za postizanjem cilja, za nekom vrstom savršenosti koja bi dala smisao. I iz Evanđelja do nas tako snažno dopiru Isusove riječi „Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski“. I zbilja, čini se da je kršćanstvo, poput mnogih drugih duhovnih učenja i religija, religija savršenosti prema kojoj se teži raznim sredstvima, ponajprije askezom, ulažući vlastite napore u duhovno usavršavanje, rekao je uvodno biskup, te podsjetio kako ipak, tu ideju i nastojanje oko savršenosti treba razmotriti i u svjetlu adventa, jer to nam svjetlo pomaže – koliko god zvučalo proturječno – unijeti svježinu i radost nesavršenosti. Stoga, upravo nedjelja Gaudete, najprikladnija je za takvo razmišljanje, koji nije odveć daleko, koje nam dopušta da se radujemo u punini svoje ljudskosti i kršćanskoga poziva.
U iskrenosti svoga duhovnoga života prepoznajemo iskustva opterećenja iskustvom nedostajanja. I ono što se čini najvećom zaprjekom, Crkva pred nas stavlja kao milost, rekao je nadalje biskup, te podsjetio kako se u životima mistika među prvim zapažanjima pronalazi to možda najvjerodostojnije ljudsko iskustvo – iskustvo nedostatka. Rađamo se kao nedostatni, potrebiti; povjeravamo drugima mogućnost ispunjavanja, ali nedostatnost je dio naše ljudskosti. Čini mi se važnim vidjeti i to da smo upućeni na drugoga, jer nam drugi omogućuju preživljavanja. No, u susretu s prazninom nije nam jednostavno dano živjeti, nego življenju dajemo oblike. Tako vrijeme ispunjavamo novim djelovanjem, aktivnostima, svoje domove novim predmetima, duh novim slikama i mislima, a živote uvijek novim prisutnostima, podsjetio je.
Obraćajući se vama kao redovnicama, a to vrijedi za sve koji prihvaćaju specifično življenje evanđeoskih savjeta, duhovnost milosti nedostatka mogu konkretizirati s pomoću zavjeta, jer su zavjeti u svojoj biti prihvaćanje radosti nedostatka, rekao je biskup, te nastavio kako se u siromaštvu, čistoći i poslušnosti izvanjski vidi nedostajanje i krhkost, ali u trenutku kada progovara logika nebeskoga kraljevstva, iznutra sjaji punina. Današnje društvo parazitira na ljudskoj nesposobnosti življenja krhkosti i nedostatnosti. I nudi zamjenu. Osjećaj dosade, okus ništavila, mučnina i dojam neispunjenosti koji se izražava na bezbroj načina, jasni su pokazatelji potrebe za znakovima življenja nedostatnosti. Nije slučajno da su u Bibliji Bogu najdraži siromasi, oni koji nisu ispunjeni stvarima, a ponajprije oni koji nisu ispunjeni sobom. Sebičnost je forma razorne ispunjenosti; bogatstvo može biti ozbiljna zaprjeka za odnos s Bogom. I kada Bog poziva na savršenost, onda misli na savršenost nedostatnosti, rekao je biskup, te istaknuo da kada se govori o punini vremena; kada se u Bibliji kaže da se ispunilo vrijeme, tada se nisu podudarile neke savršene povijesne okolnosti, nego je punina vremena baš u teškim prilikama, u teškim vanjskim okolnostima u kojima je poljuljana nada i kada se ne vidi izlaz. Marijino prihvaćanje navještaja događa se u neznatnosti, u dopuštanju da bude puna milosti, a ne svojih očekivanja. Isus svoje djelo ne dovršava na vrhuncu svoje moći, nego govori da je dovršeno (tetélestai) u trenutku najveće nedostatnosti, one na križu. Tamo je svrha, tamo je ispunjenje. Bog, o kojemu u teologiji čuvamo istinu negativnih izrijeka, da je nevidljiv, neshvatljiv i neizreciv (invisibilis, incompehensibilis, ineffabilis), na križu pokazuje na koji način nedostatak sve to mijenja u: vidljivost, razumljivost i izrečenost.
Kao redovnice pripadate tomu proročkomu prostoru koji je uvijek metanoetičan, obraćenski ili ako želite – obratan. Vidljivost kršćanskoga Boga je u nedostatku izvanjskoga sjaja, odnosno u oslanjanju ne na očitost snage, nego na ono što označuje siromaštvo. Razumljivost kršćanskoga Boga je u onome što danas izgleda potpuno nerazumljivo, odnosno u otajstvu nedostatka naizgled nužnoga odnosa, a što označuje djevičanstvo radi kraljevstva nebeskoga; izrečenost u onome što je naizgled nedostatak vlastite riječi, a obilježeno je poslušnošću. Ispunjenje po nedostatku.
Ako taj govor obratnosti primijenimo na naš crkveni život i na naš hod kroz došašće, zbilja se ne trebamo suobličavati ovomu svijetu. I govor našega došašća nužno mora biti drugačiji. Pokušajte s duhovnošću nedostatka, a predlažem osobito tri prostora ili adventska uvjeta spomen, siromaštvo srca, mudrost, potaknuo je redovnice biskup Šaško.
Na kraju je spomenuo je važnu sastavnicu duhovnosti nedostatka ili nesavršenosti, a to je pustinja. Podsjetio je, kako se u starini u pustinju odlazilo da bi se susrelo demone. I sam Isus, vođen Duhom, u pustinji susreće đavla. U pustinju, prostor posvemašnjega nedostatka, odlazi se da bi se susrele nutarnje podijeljenosti, rane, strahovi, kušnje koje propituju naš život; da bi se dodirnuo dar i milost nedostatka.
Nesavršenost ne govori za nas kršćane o krivnji, o grižnji i grčevitosti, nego postaje razlogom radosti, jer dodiruje našu ljudskost, što je smisao Utjelovljenja. Omoguće nam vidjeti granice, manjkavosti, neprimjerenosti, nevjerodostojnosti, ne kao bolesti koje treba liječiti, nego kao pomoć u prihvaćanju ljudskosti. Tada postaje lijep panj koji je izgledao mrtav; tada je lijepa noć koja je prijetila; tada je sretna krivica koja dobiva Otkupitelja. I ljudi koji su djelovali neprihvatljivi; i zajednice prepune napetosti postaju lijepe, ali treba susresti pustinju, uvesti u svoje živote prizmu koja uspijeva dosegnuti pogled vječnosti. Vi ste, ljudi redovničke milosti, taj pogled i znak ljudima u svijetu, u Crkvi. Ali i sami trebate taj pogled, a on nije lagan i ne pripada psihologiziranju vlastitoga života. U tome je poslu dragocjena liturgija došašća: svojim navještajem prošloga, svojim navještajem sadašnjega u sakramentu, svojim navještajem budućega u životu Crkve i govoru ljubavi na kraju vremena.
Vrijeme koje se ispunilo nije vrijeme drugoga Kristovog dolaska, nego njegova Utjelovljenja. Ispunjeno vrijeme je naše vrijeme. Na kraju povijesti se dokida vrijeme. Ispunjenost je naša, kršćanska kategorija koja govori ljubavlju i znakovima. Na nama, Crkvi, leži odgovornost, ako ljudima ne dajemo živjeti vrijeme spasonosne praznine u kojoj svoje mjesto ima stepa, pustinja, dodiri i titraji, šutnja i mirovanje. Buku i velika obećanja, slike – stvarne i nestvarne – cvjetnih livada im mogu dati drugi, a nama je Bog povjerio stijenj koji tinja i suho lišće koje raznosi vjetar.
Ovo je vrijeme radosnoga proroštva Crkve u vremenu kojemu prijeti umiranje u umišljenosti. Hvala vam što tomu vjerujete i što to svjedočite u životu naše Crkve.
Nakon razmatranja, biskup Šaško je predvodio i pokorničko bogoslužje. (www.redovnici.hr)
