Zasigurno ste, barem jednom u ruci držali knjigu Psihologija
duhovnog života, ili neku drugu
knjigu ili članak iz bogatog opusa p. Mihályja Szentmártonija. Mi smo, znate, imale milost i priliku čitati iz njegove “knjige života”. Čini mi se
da su naše duše gutale riječi kojima nam je kušao približiti Božju ljubav, sve
potkrijepljeno osobnim iskustvom i znanjem, što se, čini mi se, zove mudrost.

U svoj svojoj skromnosti i jednostavnosti p. Szentmártoni nas
je zamolio da za voditelja kroz ove duhovne vježbe uzmemo, pomalo neobično,
biblijski lik sv. Marte. Jesmo li razmišljali zašto bismo uopće slavili njezin
blagdan i nazivali je svetom, ako je uglavnom prikazujemo kao odrješitu,
ratobornu i tvrdoglavu?

Martina svetost, navodi duhovnik, proizlazi iz tri kreposti
koje nam daju odgovor na tri pitanja koja smo si trebale postaviti tijekom ovih
duhovnih vježbi. Prvo je „kako to mi vršimo svoje dužnosti?“ Marta je kako
čitamo u evanđelju sva predana posluživala Isusa i učenike, nije joj bio važan
sam posao nego nakana da ih što bolje ugosti. Drugo pitanje u kojem
prepoznajemo Martinu krepost jest “kako rješavamo sukobe s drugima?” Marta je
ljuta jer joj njezina sestra ne pomaže u poslu, ali ne obraća se Mariji, nego
izravno Isusu. I dok je Isus prekorava ona prihvaća njegov ukor i nastavlja
dalje raditi svoj posao, to nam ukazuje na treće pitanje: “Kako prihvaćamo
opomene naše savjesti i poglavara?” Marta je ovdje postavljena kao osoba koju
Isus treba dovesti u red, i to je bio smisao i naših duhovnih vježbi. Zato je
duhovnik neumorno naglašavao da otvorimo vrata svoga srca, kao Marta svoje kuće,
i dopustimo da Isus žarom svoje ljubavi očisti najnedostupnije i najmračnije
zakutke, kako bismo se osjetile voljenima od Boga i oduševljeno nastavile
živjeti sveto zvanje te ga ostvarivale u svagdanjoj misiji života.

S. Marina Jurišić