Jedna od četiriju Školskih sestara franjevki Krista Kralja koje su 21. listopada primile misijski križ i otišle u Ugandu je s. Franciska Ivanović iz župe Sv. Antuna Padovanskog u Busovači.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić
Članica Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina s. Franciska Slađana Ivanović rođena je 4. svibnja 1987. u Zenici. Drugo je od osmero djece Dragana i Slavice, a kao najstarija kćer uvijek je roditeljima bila podrška u brizi za mlađu braću i sestre. Iako, kako nam je rekla, nije bilo lako skrbiti za veliku obitelj, Ivanovićima nikada nije nedostajalo onoga najvažnijega, a to su pouzdanje u Boga, zajedništvo i obiteljska toplina.
Učiteljica obitelj
Upravo je obitelj imala veliku ulogu u formiranju njezina vjerničkoga identiteta. „Zasigurno je ona bila prva jezgra u pružanju kršćanskih i vjerničkih temelja. Bila mi je prva škola u kršćanskom odgoju, a prvi primjeri i učitelji molitvenog života bili su baka i moji roditelji. Na poseban način otac je bio glavni koji nas je okupljao na obiteljsko zajedništvo. Djetinjstvo pamtim upravo po važnosti zajedničke molitve koju su mi roditelji naglašavali. Kroz osnovnu školu bila sam uključena i u župne aktivnosti kao što su ministrantsko služenje, dječji zbor i mala Frama. Kao dijete mnogo puta sam razmišljala na koji način najbliže mogu služiti Gospodinu, i taj sam put pronašla upravo u tim aktivnostima pri Crkvi“, kazala je naša sugovornica kojoj je to bilo vrijeme nutarnjeg osluškivanja i razmišljanja o redovništvu.
„Kroz uključenost u župne aktivnosti i povezanost sa Školskim sestrama franjevkama, koje su djelovale na mojoj župi, lagano sam se ukorjenjivala u franjevačku obitelj. Vremenom se stvorila lijepa povezanost i osjećala sam da tu pripadam. Uvjerena sam da je ovo ujedno bilo vrijeme dozrijevanja mojega poziva. Osjećala sam se pozvanom i jednostavno prihvatila zov Gospodina u Njegovu službu“, rekla je redovnica.

Franjevačka zajednica
Kako ju je od djetinjstva sve vezalo uz franjevaštvo, od pripadanja župi koju su opsluživali franjevci, do povezanosti s franjevkama kroz razne vjerske sadržaje, tako joj je nakon donesene odluke o odlasku u samostan sasvim prirodno bilo pridružiti se sestrama koje je odmalena poznavala. „Sada zahvaljujem Gospodinu što me Njegov duh doveo baš u franjevačku zajednicu. Zajednica je blagoslov i dar, to je prostor u kojem osoba može pronaći sebe, razvijati svoje sposobnosti. Zajednica pruža sve što je potrebno za jedan duhovni i tjelesni rast, ali, s druge strane, osoba mora biti otvorena posuda za primanje i davanje. Zajednica u kojoj trenutno živim u Sarajevu u provincijalnoj kući bila mi je velika podrška u mojemu rastu na svakom području. Tek u zajednici osoba može biti cjelovita i ostvariti svoj smisao“, smatra s. Franciska koja je zahvalna Bogu što su je u duhovnom pozivu podržali roditelji i baka. Oni su nad njom bdjeli svojim molitvama, pa stoga smatra da je njezin poziv izmoljen. „Kada Gospodin poziva da ga slijedimo, od nas traži da ostavimo sve i pođemo za Njim. Nikada u svojem odazivu nisam osjećala da sam izgubila išta bitnoga, dapače, osjećam da sam u svojem predanju Gospodinu pronašla sve što mi je potrebno. Nije važno gdje će me Njegova milost odvesti, važno mi je da mu se znam staviti u službu i osluškivati Njegovu volju za mene. Zar s Gospodinom možemo biti na gubitku? Jedino u Njemu imamo sve“, istaknula je franjevka koja se odmah po završetku osnovne škole u Busovači uputila na redovničke staze.

Od kuhinje do magisterija
„Kandidaturu sam započela 2003. u Livnu te sam pohađala četverogodišnju srednju školu i završila smjer hotelijersko-turistički tehničar. Nakon završene srednje škole svoju daljnju redovničku formaciju, tj. postulaturu, nastavila sam u Kloštru Ivaniću. Budući da sam kroz vrijeme kandidature razmišljala i o odlasku u klauzurnu zajednicu, ipak sam odlučila ići u postulaturu gdje sam započela svoj redovnički odgoj. No, ipak nakon promišljanja odlučila sam se pridružiti sestrama klarisama u Brestovskom gdje sam bila dvije godine. To mi je jedno neprocjenjivo životno iskustvo. Ipak, osjetivši stvarnost kao i poteškoće klauzurnog redovničkog života, vratila sam se sestrama franjevkama“, rekla nam je naša sugovornica koja je prve redovničke zavjete položila u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštru Ivaniću 30. rujna 2012.
Prvu godinu juniorata službovala je u kuhinji u Kloštru Ivaniću, a drugu je godinu premještena u provincijsko sjedište u Sarajevu gdje je iste godine započela studij socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka. Doživotne zavjete položila je u katedrali Srca Isusova 17. rujna 2017., a pred odlazak u misije je obranila magistarski rad na temu Socijalni rad u vjerskim institucijama u Kantonu Sarajevu.

Odvažiti se i poći
„Kao što je bilo s redovničkim pozivom, na sličan je način i s misijskim. Uvijek sam voljela slušati o iskustvu misionara u misijskim područjima. Kroz studij sam imala mogućnost volontiranja s različitim skupinama društva. Posebno iskustvo bilo je dvomjesečno volontiranje u Sloveniji s osobama s poteškoćama u razvoju. U radu s njima doživjela sam nešto posebno i tada mi se javilo razmišljanje o misijskom djelovanju. Nedugo nakon toga provincijska predstojnica s. Kata Karadža priopćila je da se za našu provinciju otvara mogućnost odlaska u misije. Čim je izrazila mogućnost odlaska u misije, odmah sam se stavila na raspolaganje. To me je motiviralo i na nakanu odlaska naših sestara u misije počela sam posebno moliti. Sve sam stavila u Božju providnost. Iskustvo naših sestara koje su posjetile Ugandu samo mi je bio poticaj više da se odvažim i pođem u misije. Ovaj projekt smatram Božjom providnošću za našu provinciju, i to mi je prvotni razlog odlaska u misije da na neki način dam sebe ne očekujući da ćemo činiti posebne i velike stvari, nego jednostavno biti na raspolaganju ljudima u potrebi“, otkrila nam je časna sestra.

Sveti uzori
Prije odlaska u nepoznato svoje misijske uzore pronašla je u Sv. Majci Tereziji i Sv. Franji kao pronositelju Radosne vijesti i širitelju mira i dobra. Govoreći o nasljedovanju primjera Asiškoga svetca, naša sugovornica je rekla kako lik Sv. Franje trajno može nadahnjivati mnoge generacije – ne samo vjernike, nego općenito sve tražitelje smisla. „Razlog tomu je što u osobi tog svetca možemo pronaći primjer kako radikalno nasljedovati Gospodina. Sv. je Franjo sve ljude nazivao braćom i sestrama, i zbog toga će mnogima biti primjer i poticaj u činjenju dobra. Svako vrijeme ima svoje breme, upravo nam je on primjer kako se moguće izdignuti iznad svega, iznad svih poteškoća i kriza, te živjeti istinske evanđeoske vrjednote. Zbog toga čvrsto vjerujem da se i mi u našem vremenu možemo izdići iznad kušnji i kriza te živjeti po evanđeoskim i franjevačkim vrjednotama. Danas su poljuljane vrjednote, ali pozvani smo poput Franje ljudima donositi Radosnu vijest. Naravno, ništa ne možemo bez suradnje s Božjom milošću. Sv. Franjo se trajno molio za Božju volju u njegovu životu. Dovoljno je samo vratiti Boga u središte naših života, tek tada ćemo moći ponovno osjećati blagoslov i ljepotu življenja“, smatra s. Franciska.

Tražiti Božju volju
„Moja poruka je da se ne bojimo budućnosti. Nije važno gdje smo i koje poslanje vršimo, nego je bitno da tamo gdje jesmo živimo dosljedno svoj poziv i ljudima donosimo nadu. Svojim snagama ne možemo ništa učiniti, nego u svemu što činimo, moramo se osloniti na Božju snagu i tražiti Njegovu volju“, poručila je na kraju s. Franciska koja je u mjestu Rwentobo u župi Sv. Franje Asiškoga Rushooka u Ugandiovih dana započela sa susestrama živjeti „sa“ i „među“ potrebitima u svakom području života.