Prethodnih nedjelja evanđeoski tekstovi svjedoče o susretima između Isusa i predstavnika različitih religijskih grupa ondašnjeg vremena. Ove nedjelje radi se o farizejima koji žele iskušati Isusa i prikazati proturječje između njegove vjere i propovijedanja. Stoga šalju s farizejskim učenicima i herodovce, zagovornike plaćanja poreza Rimljanima.
Obje ove grupe zalažu se za uspostavu teokratskog kraljevstva u Izraelu, a teokratsko kraljevstvo je ono kraljevstvo u kojem bi Bog bio vrhovni vladar sveg naroda. Farizeji su smatrali da to kraljevstvo treba biti ostvareno vladavinom kralja – Mesije i opsluživanjem Zakona, a herodovci su željeli da se ono ostvari širenjem vladavine kralja Heroda u cijeloj svetoj zemlji koja bi bila autonomna od rimskog carstva.
„Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“ Ove riječi kojima se oni obraćaju Isusu su u svojoj biti istinite, ali oni ih zloupotrebljavaju samo da bi ga naveli da se izjasni kao Cezarov idolopoklonik ili protivnik.
Isus ne može direktno odgovoriti jer je shvatio zamku. Ako bi odgovorio da je dozvoljeno plaćati porez, pokazao bi se pobornikom Cezarovim, idolopoklonikom cijelog totalitarnog rimskog carstva i tako bi ga izraelski narod koji je očekivao Mesiju koji će ih osloboditi od rimske vladavine, smatrao izdajnikom. Ako bi pak odgovorio da nije dozvoljeno plaćati porez, herodovci bi ga prijavili kao opasnog protivnika koji djeluje protiv Rimskog carstva.
Znajući njihovu opakost, Isus iznenađuje svojom reakcijom – da mu pokažu novčić te svojim odgovorom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Što znače ove riječi? Znače da su država i političari koji njom vladaju potrebni za život jednog društva, pa samim time i vjernika unutar njega. Prostor u kojem žive ljudi potreban je zakona, pravde i autoriteta. Dati caru carevo znači prihvatiti autoritet, državnike te poštivati zakone, ali do onog trenutka dokle su oni u službi čovjeka i služe njegovom dostojanstvu. Kršćanin ne može biti anarhist koji se bori protiv države i političkog autoriteta. Na novčiću je bila Cezarova slika i stoga se taj novčić treba dati Cezaru.
A što je ono na čemu se nalazi Božja slika da bi se to onda moglo dati Bogu? Znamo vrlo dobro da je to čovjek, koji je slika Božja. Pa nas stoga i ne čude Isusove riječi: „A Bogu Božje.“ Čovjek je slika Božja i Bogu treba pripadati i jedino njemu čast iskazivati.
Ovo razgraničenje između civilne i Božje vlasti se možda nama čini sasvim normalnim i očitim. Ali u ono vrijeme politička vlast je bila teokratska, sam vladar se smatrao Bogom i ljudi su ga takvim i prihvaćali. Isus takvo poimanje svojim govorom ruši, a kasnije i kršćani koji su se i pod cijenu vlastitog života odbijali klanjati rimskim carevima.
Ukratko rečeno: Državna vlast je potrebna, ali iznad svakog njenog zakona se nalazi zakon Božji koji je uporište i garancija svih ljudskih zakona. Caru se treba plaćati porez koji i dolazi od njega, a ljudski život koji dolazi od Boga, Bogu se treba i posvetiti. A kada su ta dva autoriteta u sukobu, potrebno je prisjetiti se riječi apostola Pavla i po njima djelovati: Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima (Dj 5,29).
Kome se ja pokoravam? Poštujem li autoritet i sudjelujem li na pravednom ustroju u mojoj zajednici i društvu?
Tekst priredila: s. Maja Ivković
