Gotovo je nemoguće o nečemu voditi ozbiljnu raspravu na
temelju trominutnih izjava.

No tako je generalno tajništvo Sinode osmislilo generalne
kongregacije na ovogodišnjoj Sinodi: trominutni govori, bez pitanja i rasprava
poslije. Više je otvorenosti i razgovora u skupinama za diskusiju podijeljenima
po jezičnom ključu – circuli minores, malim krugovima (ili
„malim cirkusima“, kako je to duhovito pokojni o. Richard John Neuhaus namjerno
pogrješno preveo u svojoj knjiziSastanak u
Rimu
) – i u satu slobodne rasprave na generalnim kongregacijama na
kraju nekih od radnih dana Sinode. Nažalost, generalne kongregacije Sinode
ostaju kakve su uvijek bile: sati i sati govora, doduše kratkih, ali bez
stvarne interakcije između govornika i slušatelja.

Usprkos svemu tome, ipak je moguće pažljivim iščitavanjem
svega rečenoga u tim discorsi(trominutnim govorima)
raspoznati neka pitanja „skrivena“ u pitanjima o kojima se na Sinodi
raspravlja. Prvi od tih govora otkrili su neka upadljiva razgraničenja među
članovima Sinode.

Jedno od tih razgraničenja je i sama
definicija obitelji. Može li se ta riječ primijeniti na bilo koju vezu, kako
god ona bila strukturirana i kako god se u njoj živi? Diktiraju li „znaci
vremena“ kako Crkva treba razmišljati o obitelji, ili relevantni evanđeoski
model za Crkvu ostaje Sveta Obitelj? Zahtijeva li put pastoralnog praćenja od
Crkve da prihvati svaku definiciju obitelji po kojoj se parovi ili skupine žele
određivati?

Drugo, za prethodno vezano
razgraničenje tiče se definicije braka. To je danas nezgodno pitanje u cijelom
svijetu, koliko god bi ta tvrdnja djelovala bizarno na Sinodi o obitelji
održanoj 1980. godine, koja je sv. Ivana Pavla II potakla na pisanje apostolske
pobudnice Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). Mora li Crkva ponovno osmisliti ili
ponovno zamisliti obitelj za 21. stoljeće prema današnjim stavovima, onakvima
kako se predstavljaju na Zapadu? Kako bi to novo osmišljanje bilo primljeno u
Crkvi čije su najvitalnije mlade mjesne crkve kršćanski nauk o braku i obitelji
prihvatile kao oslobođenje? A ako je i Crkva po analogiji također obitelj, u
kakvom su odnosu osobe u istospolnim vezama s tom obitelji?

Sljedeće razgraničenje definiraju oni
koji, s jedne strane, misle da Crkva treba promicati ono što neki nazivaju
pozivom na herojsku krjepost (iako je Drugi vatikanski koncil to u enciklici Lumen
Gentium,
 svojoj
dogmatskoj konstituciji o Crkvi, nazvao „univerzalnim pozivom na svetost“), i s
druge strane, oni koji smatraju da su to s obzirom na suvremene stvarnosti
nemoguće visoki standardi. Drugim riječima, i da se poslužimo specifičnim
primjerom: treba li pastoralna praksa Crkve slijediti Mojsija, koji je zbog
stvarnosti svoga vremena dopuštao davanje otpusnih pisama, ili Isusa, koji je
naučavao da nerazrješivost braka izražava istinu o Bogom danoj naravi braka –
„Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne
bijaše tako“?

Sljedeće se razgraničenje tiče
temeljnih pitanja ekleziologije, teologije Crkve. Imaju li mjesne (ili nacionalne)
crkve autoritet donositi pastoralne odredbe različite od ustaljene prakse
univerzalne Crkve? Ako je takva mjesna pastoralna odredba u sukobu s dugom
praksom svjetske Crkve (kao što je to slučaj s mjesnim crkvama koje pripuštaju
euharistiji rastavljene i civilno ponovno oženjene osobe), što to govori o
odnosu te mjesne crkve prema univerzalnoj Crkvi?

To povlači za sobom prijeporno
pitanje, koje označava još jedno razgraničenje: može li pastoralna praksa biti
bitno odvojena od doktrinalnih načela tako da doktrina bude usvojena, ali se
pastoralno praćenje ostvaruje praksom koja je po mnogima kontradiktorna načelu
na kojemu se temeljila prijašnja praksa?

Sljedeće razgraničenje tiče se metoda
evangelizacije i strategija komunikacije. Ima ljudi koji se slažu s time da bi
Crkva trebala bolje prenositi ono „da“ koje se nalazi iza svakog „ne“ koje
Crkva mora reći, ali koji također, sa žaljenjem, smatraju da će uvijek biti
onih koji odbijaju „da“ bez obzira na to kako je ono predstavljeno. Tu su i oni
koji se bore protiv svake Crkvine jezične uporabe koju bi marginalna ili
manjinska skupina mogla smatrati signalom odbijanja.

Ovo pak razgraničenje daje naslutiti
da među sinodskim ocima postoje podjele po pitanju toga je li ljudska priroda u
biti dobra, ili ona i dalje nosi biljeg istočnoga grijeha, iako čežnja za
dobrotom i svetošću ostaje u nama usprkos tom grijehu.

Tu je i pitanje kako na pastoralnoj
razini najbolje ostvariti Godinu milosrđa pape Franje. Neki sinodski oci
smatraju da bi se korištenjem trećeg oblika sakramenta pomirenja s općim
razrješenjem tijekom Godine milosrđa pozvalo one koji dugo ne pristupaju
sakramentu da mu se vrate u njegovom uobičajenom obliku, koji uključuje i
pojedinačnu ispovijed, nakon završetka Godine milosrđa. Drugi misle da je
raširena i uglavnom neovlaštena uporaba općeg razrješenja bez pojedinačne
ispovijedi jedan od čimbenika koji su pridonijeli primjetnom opadanju
pristupanja sakramentu pomirenja u cijelom razvijenom svijetu.

U još širem smislu, postoji vrlo
izraženo razgraničenje između onih koji vide suvremenu zapadnu kulturu kao
duboko – i često agresivno – suprotnu evanđelju i klasičnom nauku Crkve o
čistoći, braku i obitelji, i onih koji drukčije čitaju znakove vremena na
Zapadu i smatraju da suvremena zapadna kultura još nosi mnoga obilježja
biblijske i kršćanske baštine koja bi Crkva morala afirmirati. (To je
razgraničenje zemljopisno određeno Atlantskim oceanom, pri čemu Sjeverna
Amerika i dio Latinske Amerike zauzima onaj prvi stav, a sjeverna Europa onaj
drugi.)

Kulturno razgraničenje uključuje i
pitanje kako Crkva najbolje komunicira sa svijetom.
Na Sinodi se
mnogo govori o dijalogu s kulturom, i tome se nitko ne suprotstavlja.
Pitanje
je: koja je svrha tog dijaloga? Sa strane Crkve – da li taj razgovor ima za
cilj obraćenje, ili je jednostavno… otvoren? Nije lako pomiriti tu drugu opciju
s Papinim slikama Crkve kao „poljske bolnice“, koja je „stalno u misiji“. Jesu
li oni koji u tu „bolnicu“ dospiju tako što je Crkva pokazala milosrđe i
suosjećanje pozvani na preobraćenje, ili ako su kršćani, da prodube svoje
postojeće prijateljstvo s Isusom Kristom? Reklo bi se da upravo to poručuju te
slike kad ih se čita zajedno, kao što pretpostavljamo da to Papa želi da
činimo, ali riječ „obraćenje“ rijetko se čuje od onih koji inzistiraju na
dijalogu.

Tu je i rasprava između onih koji
tvrde da je milosrđe bez istine lažno suosjećanje – i lažna pastoralna briga –
i onih koji smatraju da obilato milosrđe može grješnike potaknuti na
promišljanje i pokajanje. Ukratko: je li milosrđe što ga Crkva pokazuje –
Kristovo milosrđe – odgovor na pokajanje ili je poticaj na pokajanje? Može li
biti oboje? Ako da, kako da bude oboje, a da se ne oduzme na važnosti pozivu na
pokajanje?

Pokojni kardinal Avery Dulles, DI znao
je reći da je II. vatikanski koncil bio ekleziološki koncil, na kojem je Crkva
duboko i opširno promišljala o svojoj vlastitoj naravi. To je točno, ali kao
iza svakoga drugog ekumenskog koncila u povijesti, iza II. vatikanskog koncila
uslijedili su prijepori – u slučaju ovogodišnje Sinode prijepori o temeljnim
pitanjima ekleziologije kojima se taj koncil bavio. Tako bismo mogli na Sinodu
gledati kao na još jednu vježbu u prihvaćanju (ili „probavljanju“) II.
vatikanskog koncila.

Na ovogodišnjoj Sinodi glavni je
ekleziološki prijepor predstavljen slikom koja ima dugu povijest u Katoličkoj
Crkvi: ima li Petrova lađa kobilicu ili nema? Imaju li svi u toj lađi obavezu
držati se kobilice, temeljne strukture koja određuje oblik lađe i drži sve
dijelove na okupu? Može li biti toliko različitih shvaćanja od čega se ta
kobilica sastoji da se ona na kraju raspadne? Može li jedinstvo u različitosti
za kojim je težio II. vatikanski koncil i koje je Crkva čuvala kroz cijelu
svoju povijest postati tako široko da se jedinstvo raspadne? Ako je tako, što
to čini Crkvi koja je stalno u misiji, Crkve o kojoj je Papa pisao u enciklici Evangelii
Gaudium
, i za kojom čeznu svi oni koji su duboko posvećeni novoj
evangelizaciji?

Nekima je već desetljećima jasno da u
Crkvi de facto postoji
raskol, iako je on više psihološki nego eklezijalni. Taj raskol uključuje
„isključivanje“ u svojoj glavi od naučiteljskog autoriteta Crkve – pokazivanje,
da tako kažem, vlastitog shvaćanja različitosti – a pri tome sudjelovanjem u
formalnim strukturama Crkve održavati privid jedinstva. Ako je tome tako,
posrijedi je vrlo nestabilna situacija, koja otežava novu evangelizaciju. Možda
će ovogodišnja Sinoda svjetskoj Crkvi učiniti veliku uslugu iznoseći na svjetlo
ono što je do sada bilo skriveno, tako da se tim stvarima može pristupiti u
duhu iskrenosti, milosrđa i bratstva koji je papa Franjo zazvao na Sinodu, ali
i na sve nas. (bitno.net/ prijevod: Ana Naletilić)

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

listopad 2019
P U S Č P S N
« ruj.    
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  
WordPress Video Lightbox