​Draga braćo i sestre, dobar dan!

Liturgija ove nedjelje poziva nas
razmišljati o blaženstvima (usp. Mt 5, 1-12a), koja uvode u veliki
govor, poznat i kao Govor na gori, koji je “magna charta” Novoga
zavjeta. Isus očituje Božju volju da privede sve ljude k sreći. Ta je poruka
bila već prisutna u propovijedanju prorokâ: Bog je blizu siromasima i
potlačenima i oslobađa ih od njihovih tlačitelja. Ali u ovoj svojoj propovijedi
Isus slijedi poseban put: započinje s riječju „blaženi”, što znači
„sretni”, u nastavku navodi uvjet za postizanje toga a zaključuje s jednim
obećanjem. Motiv blaženstva, odnosno sreće, nije u ispunjenosti postavljenog
uvjeta – na primjer „biti siromah duhom” ili „biti ponižen” ili
„progonjen” – nego u obećanju koje slijedi, a koje treba prihvatiti s
vjerom kao Božji dar. Polazi se od stanja neke nevolje kako bi se osoba
otvorila Bogu i ušla u novi svijet, “kraljevstvo” koje je navijestio
Isus. To nije neki automatski mehanizam, već životni put u znaku nasljedovanja
Gospodina, pri čemu se stvarnost nevoljnosti i potištenosti promatra u novoj
perspektivi i kroz prizmu obraćenju koje se dogodilo. Ne može se biti blaženim
bez obraćenja, bez sposobnosti da cijenimo i živimo Božje darove.
Zadržat ću se na prvome blaženstvu: “Blago siromasima duhom: njihovo je
kraljevstvo nebesko!” (r. 4). Siromašan u duhu je onaj tko je prigrlio
osjećaje i poprimio ponašanje onih siromaha koji se u svojem položaju ne bune,
nego znaju biti ponizni, poučljivi, otvoreni su Božjoj milosti. Sreća
siromašnih – siromašnih duhom – je dvojaka: s obzirom na dobra i s obzirom na
Boga. U pogledu materijalnih dobara to siromaštvo se ogleda u umjerenosti: to
nije nužno odricanje nego sposobnost uživanja u onome bitnom, u dijeljenju s
drugima; to je sposobnost da se svaki dan obnovi čuđenje zbog dobra koje se
vidi u stvarima, ne dopuštajući da nam srce pritišće teret nezasitne potrošnje
– što više imam to više hoću; to je nezasitna potrošnja. To je ono što ubija
dušu i takav muškarac ili žena koji to čine, koji imaju taj stav “što više
imam to više želim”, nisu sretni i neće postići sreću. S obzirom, pak, na
Boga to je hvala i prepoznavanje da je sav svijet blagoslov i da svoj izvor ima
u Očevoj stvaralačkoj ljubavi. Ali to je također otvorenost njemu i poučljivost
njegovu gospodstvu. On je Gospodin, on je Velik, a nisam velik ja zato što
posjedujem toliko toga! On je taj koji je htio svijet za ljude i htio ga je
zato da ljudi budu sretni.

Siromah duhom je onaj kršćanin koji se
ne pouzdaje u sebe samog, u svoja materijalna bogatstva, ne oslanja se na
vlastito mišljenje, nego s poštovanjem sluša i rado se priklanja odlukama
drugih. Da u našim zajednicama ima više siromaha duhom, manje bi bilo podjela,
suprotstavljanja i polemika! Poniznost, kao i ljubav, je bitna krepost za
suživot u kršćanskim zajednicama. Siromasi, u ovom evanđeoskom smislu, su oni
koji čuvaju budnim cilj Kraljevstva nebeskog i daju nazrijeti da se njegov
predokus može osjetiti u bratskoj zajednici, u kojoj se daje prednost
dijeljenju pred posjedovanjem. To sam želio istaknuti: dati prednost dijeljenju
pred posjedovanjem. Uvijek imati otvoreno srce i ruke (čini gestu), a ne
zatvorene (čini gestu). Kad je srce zatvoreno (čini gestu) to je uskogrudno
srce: ni ne zna kako ljubiti. Kad je srce otvoreno (čini gestu) tada ide putom
ljubavi. 
Neka nam Djevica Marija, kao uzor i prvina siromahâ duhom, jer je potpuno
poučljiva Gospodinovoj volji, pomogne da se prepustimo Bogu, bogatom milosrđem,
da nas ispuni svojim darovima, a posebno obiljem svog oproštenja. (rv)