Današnje evanđelje nastavak
je Isusova govora u nazaretskoj sinagogi. U evanđelju prošle nedjelje Isus se
predstavio Nazarećanima kao Mesija siromaha, bolesnih i potlačenih. U grad
svoga djetinjstva dolazi kao prorok, kao čovjek koji ima nešto poručiti svojim
sumještanima. Nazarećani su se ispočetka divili „milini riječi koje su tekle iz
njegovih usta.“ Ne shvaćaju kako Isus može govoriti tako dobro, a za njih je
samo zanatlija i „sin“ zanatlije. Čude se kako lijepo govori, ali nisu spremni
poslušati što govori. Nazarećani žele od Isusa čarobnjačke poteze kojima bi
prvenstveno bili impresionirani. A Isus čini čudesa samo onda kada je nužno da
pomogne bolesniku i tako očituje Božje milosrđe.
Isus ne odgovara
očekivanjima svojih mještana u Nazaretu. Premalo im je izgledalo sve što su o
njemu do sada znali. Čuli su o ozdravljenjima u Kafarnaumu, ali nisu ni jedno
doživjeli u svom mjestu. Umjesto da je udovoljio njihovom zahtjevu i traženju da
kod njih napravi nešto zadivljujuće, on im odvrati da prorok nije poštovan i
dobro došao u svom zavičaju. Narod je od Isusa želio čuti politički govor koji
bi ispunio njihova vlastita očekivanja. Ali Isus nije bio političar, nego
prorok koji je ispunjen Očevim duhom govorio kako Bog dolazi među one koji su
ponizna srca i koji su spremni surađivati s Bogom, bez obzira kojoj rasi,
naciji ili političkoj grupi pripadali. Ni udovica ni Naaman Sirac, o kojima
govori današnji evanđeoski odlomak, nisu bili Židovi. Bili su stranci. Isus
jednako i njima donosi spasenje. Ljudi u Isusu nisu susreli političara koji im
se želio dopasti, nego proroka koji donosi ozdravljenje, milosrđe, spasenje i
zalaganje za istinu ispunjenu ljubavlju, zalaganje koje ga je odvelo na križ. Isus
nailazi na situaciju koja često ometa naše međuljudske odnose. I mi se ponekad
slično ponašamo. Važno nam je tko nam što govori. Ako je netko iz naše blizine,
netko koga dobro poznamo, ako mu poznamo i slabosti i ograničenosti, nismo
spremni prihvatiti njegovu objektivnu poruku. Pokušava im objasniti da Božje spasenje nije
samo za Izraelce, nego i za sve ljude.
Nazarećani su dobro
razumjeli što im Isus govori. Ali zbog svoje nevjere prisutni u sinagogi su
bili zahvaćeni bijesom i gnjevom, navale na Isusa, izbaciše ga van i htjedoše
ga ubiti na brijegu koji je nedaleko od njihova grada, a hodočasnici ga danas
zovu: „Brijegom strmoglavljenja.“ Isus pak korača nesmetano kroz masu i odlazi,
napušta grad.
Sve se to dogodilo
jer je on bio drugačiji nego su oni očekivali. Nije odgovarao njihovoj shemi.
Ljudi u Nazaretu imaju svoje čvrste predodžbe. Oni ne dopuštaju da ih nešto
drugo dotakne, ne dopuštaju se niti poučiti. Isus se ne povlači pred nekim
mišljenjima koja stoje u suprotnosti s njegovim poslanjem. Govori ono što smatra
ispravnim. Poziva i potiče da mu se otvore. Tamo gdje su ljudi tražili od Isusa
čudo, ali su mu uskratili vjeru, odmah je on uskratio čudo, jer se bez vjere ne
događa nikakvo čudo.
Umjesto Nazarećana
onog vremena, danas se i nas pita jesmo li mi spremni prihvatiti zahtjev i
govor Isusov? Dopuštamo li se uvjeriti da Bog i danas djeluje? Da kroz riječ i
djelo, muku, smrt i uskrsnuće Isusovo, Bog danas nudi svijetu spasenje? Jesmo
li spremni prihvatiti tu poruku i onda kada nema nekih naročitih znakova – kao
ondašnji Nazarećani?
Isuse, jesmo li i mi
kao Nazarećani tvoga vremena? Često te ne razumijemo kad nam šalješ osobe u
kojima bi trebali prepoznati tebe. Težak si nam u nekim najbližim osobama i
nismo spremni nesebično ljubiti. Hoćeš li i danas morati otići? Hoće li se
ponoviti drama iz Nazareta tako da te koji puta nasilno udaljimo iz svoje
sredine? Ne dopusti to, Isuse! Ti znaš da bez tebe ne možemo živjeti.
Daj nam, Gospodine,
snagu vjere da umijemo čuti tvoju riječ i u njoj prepoznati tvoj dolazak. Ne
dopusti da naša oholost i naše robovanje svijetu budu zapreka prihvaćanju
riječi. I riječ, u nama nastanjena, nek ne posustane pred protivljenjem ljudi i
pred zamamnošću svijeta. Nek riječ tvoja nađe siguran dom u našem životu.
s. Marija Mihaljević
