Pomoćnica ravnatelja za
sestrinstvo i glavna sestra Hrvatske bolnice Dr. fra Mato Nikolić, u Novoj
Biloj, viša je medicinska i časna sestra Ankica Tomas (57). Službu obavlja od
1997, a članica je Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske
provincije Prečistog srca Marijina. Živi u samostanu sestara u Bučićima, kod
Novog Travnika.

U medicinskim vodama je
više od 30 godina. Prije ove službe, kao medicinska sestra je djelovala u
Bugojnu i u Livnu. Zbog naravi službe koju obavlja, ali i zbog redovničkog
zvanja kao i zbog predanosti kojom spaja medicinsko i redovničko u svom
djelovanju, jedan je od zaštitnih znakova bolnice. Malo tko je zdrav ili
bolestan došao u ovu ustanovu, a da se nije susreo s ovom uvijek vedrom
medicinskom i časnom sestrom. O izazovima posla s kojima se susreće kaže:

– Nas je 270 u bolnici.
Zahvalna sam ovim ljudima jer me prihvaćaju. Svi smo ovdje podjednako važni za
funkcioniranje bolnice, od onih koji održavaju čistoću okoline i bolnice do
spremačica, gospođa u kuhinji, sestara i liječnika. Volim ove ljude s kojima radim.
Svugdje gdje sam boravila, ostavila sam pomalo srca, a ovdje i dušu i srce jer
sam ovdje ostavila najbolje godine.

Redovnica je već 40 godina.
Podrijetlom je iz Žeravca (Derventa) i ima brata svećenika, fra Antu Tomasa,
župnika u Ulicama, te sestru Gabrijelu, koja je također časna i medicinska
sestra, u Chicagu (SAD). Za redovnički poziv s. Ankica se odlučila nakon
završenog prvog razreda Medicinske škole u Slavonskom Brodu. Sestre su joj
omogućile nastavak medicinskog školovanja te ju nakon polaganja redovničkih
zavjeta usmjerile u zvanje o kojem je maštala i za koje se spremala.

– Povezati sestrinstvo u
Crk­vi i sestrinstvo u medicini mi je bio ideal tako da je život mene kao časne
i medicinske sestre krenuo prema pacijentima. Izgleda nemoguće to dvoje
povezati, ali je ostvarivo. Radim s ljudima, bilo da sam u samostanu ili u
bolnici. Moja su iskustva različita, lijepa i teška, svjetla i tamna. Sjetim se
teških dana u medicinskom zvanju, no uvijek sam željela biti s drugima, sve
zasladiti franjevačkim duhom. Da, moguće je sve ovo povezati, kazuje o dva
svoja zvanja.

–Treba imati Duha Božjega
da se ovaj posao može raditi, dodaje dok objašnjava kako prije posla, u kapeli
preporuči Bogu sebe, svoje kolege i pacijente. Radni dan je uvijek različit.

– Ujutro se ovdje nađem sa
sestrama da bih vidjela što se planira i gdje ima neki problem. Ako one ne mogu
doći k meni, ja idem na odjele i to mi je nekako najdraže. Potom odlazim među
gospođe koje čiste, da vidim što je u praonici, kako funkcionira kuhinja. Vrlo
sam malo u uredu u kojemu završim administrativni dio poslova. Najviše boravim
s osobljem. Zajednički planiramo dnevne aktivnosti, potom osmišljavamo godišnji
plan edukacije sestara. Učenici u bolnici su također moja briga, a tu su
dvojica kolega koji mi pomažu.

Radni dan s. Ankice toliko
je pun pokreta da sestre i pacijenti znaju za nju često reći da je “na
rolšuama”.

Između svih svojih
aktivnosti brine se za održavanje bolničke kapele u kojoj se svake subote služe
svete Mise. Nakon završetka radnog vremena, njeno slijedeće redovničko
zaduženje je održavanje crk­ve i crk­venog ruha u župnoj crk­vi u Novoj Biloj
te u područnoj crk­vi u Zabilju. Zahvalna je ženama u župi i framašima koji joj
pomažu.

Sebe prije svega vidi kao
časnu sestru, ali ne krije da ju je iskustvo rada s kolegama i s bolesnicima
itekako obogatilo.

– Susrela sam do sada
prekrasne ljude. Bogu sam zahvalna. Ovi ljudi ovdje rade specifičan i težak
posao. Svaki dan mi je praktično bogatstvo. Puno lijepih susreta s pacijentima
pamtim. Nadam se da sam i ja njih obogatila, mi svi nosimo ono što nam je Bog
dao.

U bolničkom poslu s. Ankica
je doživjela i teških trenutaka. – Prije 20- ak godina na rukama mi je umrlo
jedno dijete kojemu nismo mogli pomoći. Ta je smrt ostavila na mene dubokog
traga. Znala sam da se tome djetetu neće moći pomoći. Držeći ga u naručju bilo
mi je žao roditelja. Djetetu je bilo pet-šest mjeseci. I dan-danas se sjetim
tog djeteta i pitam zašto je moralo umrijeti? Sjećam se također stradavanja
jednog vojnika tijekom rata u Livnu. Ne mogu još uvijek zaboraviti njegov krik,
“Sestro, pomogni mi, budi sa mnom!”

Govoreći o svojim posebnim
iskustvima tvrdi kako bolest mijenja bolesnika, neke u pozitivnom, neke u
negativnom smislu. Prisjetila se potom slučaja od prije nekoliko godina iz ove
bolnice.

– Bile su dvije pacijentice
ovdje na odjelu kirurgije. Dogodilo se da su imale istu dijagnozu pa su
operirane obadvije. Jedna mi je rekla: “Ajme, sestro, zar sam ja ovo
zaslužila, što ću ja s tim?” Da je ohrabrim, rekla sam joj. “Ajde, dobro,
polako, prihvatit ćete, bit će to sve u redu…” Bila je očajna. Došla sam
poslije ovoj drugoj s istom dijagnozom. Ona mi je rekla: “Znate, sestro,
sad sam se malo svađala!” “Pa s kime? pitam.” “Pa, znaš,
veli mi, rekla sam Bogu: Slušaj,
Bože, ja ti imam četvero djece. ‘Ajd ti meni, molim te, daj da ja tu djecu
izvedem, onu najmanju barem do pričesti još dvije godine. Pa onda, ako trebam
ići neka idem
.” Što se dogodilo? Prva žena je nakon godinu
dana umrla. Ova druga je još uvijek živa i dobro je nakon svih tih silnih
kemoterapija. Vidim je sretnu sa svojom djecom. Koliko će to trajati ne znam.

Na stav bolesnika prema
bolesti, prema sestrinim riječima, veoma utječe i duhovnost bolesnika. –
Vjernici prihvaćaju bolest lakše dok čovjek koji nema nade prolazi kroz tako
teške trenutke te negativnoš­ću utječe na druge oko sebe. Vjera pomaže bolesti
i to je sva sreća. Bol ostaje ista, ali uz pomoć vjere se umanjuje.

Stav s. Ankice o eutanaziji
i abortusu potvrđuje uvjerenje mnogih da je ova bolnica drukčija i da diše
posebnim, franjevačkim duhom:

– Svatko je zaslužio da se
o njemu brine do posljednjeg udaha i izdaha. To je jedino ispravno. Glede
abortusa, od početka imamo stav da se u ovoj bolnici ne smije uraditi namjerni
abortus. Oni se zato i ne čine. Bolnica koja je mrtvačnica, nema blagoslova, to
dvoje ne mogu zajedno.

Izvor: Svjetlo riječi

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

rujan 2019
P U S Č P S N
« kol.    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  
WordPress Video Lightbox