Izjavu Komisije Hrvatske
biskupske konferencije Justitia et pax o važnosti međunarodne zaštite
izbjeglica i kršćanskoj solidarnosti u njihovom zbrinjavanju, koju je potpisao
predsjednik Komisije bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, donosimo u
cijelosti:
1. Posljednjih mjeseci svjedoci smo kretanja velikog broja
izbjeglica s područja Bliskoga istoka, posebno iz ratom i nemirima zahvaćenih
Sirije, Iraka i Afganistana. Dio njih, kroz tzv. europsku jugoistočnu rutu,
ovih je dana stigao i dalje pristiže i u Republiku Hrvatsku. Stanje u Republici
Hrvatskoj, osobito na državnim granicama i mjestima uz granicu, ocjenjujemo
ozbiljnim, a sasvim je izvjesno da će, zbog razmjera izbjegličke krize kao i
zbog odnosa nekih susjednih država prema ovome problemu, u razmjerno kratkome
vremenu i naša zemlja biti u još većoj mjeri izravno pogođena ovom humanitarnom
krizom.
Nažalost, strateška promišljanja o stvarnim uzrocima i
načinima rješavanja ove krize dosad su uglavnom izostala, kako na državnoj tako
i na europskoj i međunarodnoj razini, premda je prihvat i briga za izbjeglice u
prvome redu odgovornost država i Vlada, odnosno mjerodavnih državnih tijela.
Kao i svaki puta dosad, izražavamo spremnost da i u ovoj humanitarnoj krizi,
koja se s izbjegličkim valom počela prelijevati preko hrvatskih granica,
zajedno s nadležnim državnim tijelima, drugim Crkvama i vjerskim zajednicama te
domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama, pomognemo unesrećenim
ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u
potrazi za sigurnošću i zaštitom.
2. Pomoć i zaštita osoba s izbjegličkim statusom nije samo
iskaz dobre volje država, već i njihova pozitivna međunarodna obveza sukladno
Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine (i Protokolu iz 1967.
godine). Prema tom međunarodnom ugovoru, izbjeglicom se ima smatrati svaka
osoba koja se nalazi izvan zemlje koje je državljanin, zbog opravdanog straha
od progona zbog rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, pripadnosti određenoj
društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja i nemoguće joj je da se
koristi, ili se zbog straha ne želi koristiti, zaštitom zemlje iz koje dolazi.
Pomoć i zaštita koju države moraju osigurati izbjeglicama
ne ograničava se tek na nužni smještaj već mora obuhvatiti svu potrebnu
zdravstvenu, psihološku, pravnu i inu pomoć. S obzirom da, zbog nestabilnosti
područja iz kojeg dolaze, za većinu izbjeglica nije moguć njihov dragovoljni
povratak u države podrijetla, nužno je razraditi modele njihove lokalne
integracije ili preseljenja u treće države. Pritom je potrebno posebno voditi
računa o potrebama spajanja obitelji.
3. U tom vidu neprihvatljive su politike i prakse koje su u
suprotnosti s načelima kršćanske solidarnosti, strogim normama međunarodnog
prava i duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica. To se
u prvom redu odnosi na zabranu protjerivanja izbjeglica i njihovog vraćanja u
države iz kojih su izbjegle i u kojima prijeti opasnost njihovom životu i
slobodama (načelo non-refoulement), kao i tzv. kolektivna protjerivanja
stranaca (collective expulsions of aliens).
Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja
granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog
nedopuštenih prelazaka preko državnih granica. Smatramo kako takve mjere, osim
što nisu i neće biti učinkovite u smislu smanjenja priljeva izbjeglica prema
Europi, nisu niti pravedne jer se usmjeravaju na kažnjavanje nedužnih, a potiču
i djelovanje organiziranog kriminaliteta koji se pod takvim uvjetima u većoj
mjeri uključuje u krijumčarenje osoba, na što ukazuje i papa Franjo u enciklici
„Hvaljen budi” (Laudato si, 197), a što dovodi do patnje i strašnih
tragedija pa i pogibije izbjeglica, čemu smo nažalost svjedoci posljednjih
mjeseci i godina.
4. Države, dakako, imaju pravo na zaštitu svojih granica,
kao i dužnost zajamčiti sigurnost i poštivanje prava svim osobama koje se
nalaze na području pod njihovom jurisdikcijom. Međutim, to ne
smije doći u koliziju s pozitivnim obvezama pomoći i zaštite osobama s
izbjegličkim statusom.
S obzirom da izbjeglice kao posebno
osjetljiva kategorija ljudi (zbog nepoznavanja jezika, lokalnih običaja i
kulture, neimaštine i financijske nužde i sl.) lako mogu postati žrtvama
trgovanja ljudima radi iskorištavanja (za prisilni rad, prosjačenje,
prostituciju i sl.), potrebno je poboljšati sustav identifikacije kada je riječ
o izbjeglicama koje prelaze državnu granicu, tražiteljima azila ili azilantima
i osobama kojima je zajamčena supsidijarna zaštita. Propusti i manjkavosti
sustava u tom smislu neće značiti samo povredu pozitivne obveze države na
zaštitu od ropstva već i nijekanje temeljnih postulata humanosti i kršćanskog
čovjekoljublja koji osuđuju svako podjarmljivanje i porobljavanje čovjeka.
5. Na ratovima i nemirima ugroženim i
opustošenim područjima Bliskog istoka stradali su i još uvijek stradavaju
milijuni ljudi, među kojima je i veliki broj pripadnika nacionalnih i vjerskih
manjina. Među njima je i veliki broj kršćana koji su izloženi ubijanjima i
masovnim progonima. Podsjećamo na trajnu opredijeljenost Katoličke Crkve i
Svetog Oca za uspostavu pravde i mira kao i na zaštitu kršćana te očuvanje
kršćanskih civilizacijskih vrijednosti, kako na području Bliskog istoka koje se
s pravom smatra „kolijevkom kršćanstva”, tako i na područjima u koja su
naša braća i sestre izbjegli. No, uvjetovanje pomoći i pružanja zaštite
izbjeglicama na temelju njihove vjerske pripadnosti bilo bi u suprotnosti ne
samo s načelom nediskriminacije izbjeglica po međunarodnom pravu, već i s
temeljnim postulatima kršćanstva.
6. Kad je u pitanju pružanje pomoći
ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: „Ako
se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama
boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste
bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19,
33-34). I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje:
“Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i
napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i
zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”,
odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje
najmanje braće, meni učiniste!” (Usp. Mt 25, 37-40).
U tome duhu, kao i u duhu višekratnih
javnih poziva Svetoga Oca i nedavnoga Apela vjerskih predstavnika u Republici
Hrvatskoj za pomoć izbjeglicama, i mi pozivamo i vjernike i druge ljude dobre
volje da, u okviru svojih mogućnosti, riječju i djelom, pruže pomoć
izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe. Istodobno potičemo i
međunarodnu zajednicu da učini sve što je u njenoj moći kako bi se u ratom
opustošenim krajevima Azije i Afrike, ali i drugdje u svijetu, uspostavio
pravedan mir i poboljšali životni uvjeti te tako uklonili uzroci izbjegličke
krize. Apeliramo i na vodstvo Europske unije i europskih zemalja da u
humanitarnoj krizi kojoj smo svjedoci pokažu toliko potrebnu djelotvornu
solidarnost kako s izbjeglicama, tako i sa zemljama koje podnose teret aktualne
izbjegličke krize. (kta/ika)
