Ljetni kamp za
djevojke na temu “Povede ih na goru, u osamu…” (Mk 9,2) održan
je od 4. do 8. kolovoza na Ranču u Jajcu. Sudjelovalo je dvadeset šest
djevojaka. Uz voditeljicu programa s. Miru Bliznac sudjelovale su: s. Tihoslava Bliznac, s. Ivka Lučić, s. Dobrila Krivić i s. Nevenka Mijatović.
Bili su to
trenuci molitve, druženja, šetnje, razmatranja, promatranja, pisanja i
dijeljenja iskustava. Uz različite sadržaje i načine rada djevojke su imale
mogućnost čuti riječ Božju od liturgije dana, s njom se susresti i, uz kratko
tumačenje neke od sestara, prepoznati i svoja iskustva u življenju Riječi.
Također u svemu ovom sadržaju bilo je mogućnosti za stvaranje zajedništva i povezanosti
svih pozvanih i “povedenih na Goru” kao i pokazivanje mnogih drugih
umijeća i vještina. U danu u kojem su sudionice kampa hodočastile do kapelice
uz molitvu krunice, pjesmu i čitanje psalama, potaknute riječima Pohvala svim
stvorenjima sv. Franje Asiškog, promatrale su sve što nas okružuje te
imale mogućnost izraziti osobnu zahvalnost i hvalu Bogu Stvoritelju.
U trenutcima obnove
krsnih obećanja mogle su svjesnije doživjeti i probuditi svoju vjeru koju su
nam prenosili i još uvijek prenose naši roditelji i najbliži a koju mi sada
svjesnije i odgovornije živimo.
Kiša koja je
bila stalni pratilac nije zaustavila planirani programa i kako je jedna
djevojka rekla “to me je potaklo da ne odustajem ni onda kad nije uvijek sve
kako zamislim”.
Na blagdan
Preobraženja Gospodinova, koji se dobro uklopio u predviđeni
program, djevojke su imale
mogućnosti malo se više zadržati na ovoj temi, razmišljati o
Isusovom preobraženju i značenju osobnog preobraženja u svakodnevnom življenju. Razmišljale
su i o pitanju: Što se to u nama preobrazilo? i Kako živjeti kad se vratimo s Gore? Slušajući o Isusu molitelju djevojke su mogle sebi
posvijestiti važnost i potrebu molitve.
Mjesto na
kojem se odvijao ovaj ljetni kamp dalo je mogućnost da se bar na trenutak (pet
dana) djevojke odvoje od svakodnevice, od nekih svojih navezanosti i ovisnosti,
posebno onih kojih nismo ni svjesni. Jer i samo odvajanje od stvari koje nam
stvaraju ovisnost daje nam mogućnost da se započnemo odvikavati. Za odvikavanje
od ovisnosti najviše je potrebno osobno htijenje.
Iz osobnih kao
i skupnih radova bilo je očito kako su djevojke pristupile ovom kampu sa svom
ozbiljnošću i otvorenošću da se susretnu s Bogom sa sobom i s drugima. U završnom osvrtu kazale su kako su, unatoč različitosti i nepoznavanju, uspjele stvoriti posebnu
povezanost i zajedništvo. Radost na licima i suze na rastanku daju nam to
naslutiti.
U nadi ponovnog susreta na istome mjestu zahvaljujemo svima koji su nam omogućili da
ovo vrijeme provedemo korisno i ugodno.
S. Ivka Lučić
