Naša župa Rushooka broji 27 filijala koje su prilično udaljene jedna od druge, pa nije lako doći do njih. Mnoge od njih imaju skromne uvjete i prostor za molitvu ili slavlje svete mise. Budući da svima mnogo znači imati crkvu u svome mjestu, više se filijala obratilo nama sestrama za financijsku pomoć. Kada je riječ o gradnji crkava, uvijek smo nastojale pomoći koliko smo mogle, na čemu su vjernici iskreno zahvalni.
Jedno lijepo iskustvo koje smo doživjele u utorak, 10. veljače, želimo podijeliti sa svima vama. Iz jedne udaljene filijale, do koje je teško doći čak i motociklom, a kamoli automobilom, stiglo je 25 vjernika u prikolici manjeg kamiona kako bi zahvalili sestrama za pomoć pri gradnji njihove crkve.
Svaki je od njih donio nešto iz svoga vrta: u košarama su brižno složili grah, kukuruz, krumpir, kikiriki, avokado, jaja, kokoš, banane i druge plodove sa svojih njiva te nam sve darovali. Budući da je kod nas sada vrijeme berbe, upravo su tom prigodom organizirali svoj dolazak.
Dirljivo je bilo vidjeti njihovu dobrotu i velikodušnost. Vjerujemo da nisu darovali od suviška, nego od srca – ono što su imali. Upravo zato ti su darovi još dragocjeniji. Riječ je o siromašnoj i brdovitoj filijali čiji stanovnici nisu imućni, a zemlja nije osobito plodna, no oni koriste svaki njezin kutak kako bi nešto posijali. Osim darova otpjevali su i tradicionalne pjesme te pokazali vještinu svoga plesa u trenutcima zahvalnosti. Sa sobom su donijeli i bubanj, pa je radost bila još veća.
Sestre su ih počastile onim što posebno vole – kruhom, sokom i bananama. Zahvalile su im od srca te ih darovale Gospinim medaljicama, čemu su se veoma obradovali. Pokazale su im i prostorije Osnovne škole sv. Klara, a potom su zajedno izmolili krunicu kod Gospina kipa. U ugodnom razgovoru i pjesmi vladalo je obostrano zadovoljstvo i radost.
Nakon nekoliko sati druženja gosti su se trebali uputiti kući jer se počeo spuštati mrak. Kada su nazvali vozača kamiona, rekao im je da je otišao na drugo mjesto i da ne može doći po njih. Oni su to prihvatili mirno te krenuli pješice, uvjereni da će pronaći neko rješenje. Ni same ne znamo kako su stigli svojim domovima, ali njihova zahvalnost i raspoloživost nisu ugasile radost ni u tom trenutku. Kakav snažan životni primjer!
S. Kata Karadža
