Dana 16. travnja 2022. blago u Gospodinu je preminula s. Josipa (Janja) Kobaš u 93. godini života i 68. godini redovništva. Sprovod pokojne s. Josipe bit će 18. travnja 2022. godine u 11 sati na groblju Sv. Roka u Kloštru Ivaniću.
Sestra Josipa je rođena 16. travnja 1930. u Oštroj Luci kao peto od trinaestero djece Đure i Anke r. Delić. Roditelji su joj dali ime Janja. Petero djece je umrlo kao nejačad, a podigli su osam kćeri, među kojima je i naša pokojna s. Kalista koja je preminula 9. lipnja 2021.
U Oštroj Luci Janja (s. Josipa) je završila četiri razreda osnovne škole. Kasnije je završila tečaj kuhanja što će i odrediti njezino služenje u našoj zajednici. Bila je kuharica, kao i njezina pokojna sestra, naša s. Kalista. Janja je u našu Zajednicu primljena u Franjevačkom samostanu u Visokom 1947. neposredno nakon II. svjetskog rata, kada je komunistički režim već uzeo maha. Postulaturu je započela 8. prosinca 1953. u franjevačkom samostanu Fojnici, a novicijat 14. kolovoza 1954. u franjevačkom samostanu u Virovitici, kada je i dobila redovničko ime s. Josipa. U Virovitici je položila i prve zavjete 15. kolovoza 1955., a doživotne u Visokom 15. kolovoza 1958.
Sestre su u nedostatku svojih kuća, živjele i radile u franjevačkim samostanima te su ondje primale i svoj naraštaj. Teško je reći da su bile u mogućnosti odgajati kandidatice, postulantice, novakinje i juniorke. Odgajale su ih prilike i borba da se preživi i ustraje unatoč nevoljama i vremenima teškim, olovnim. Ta teška, olovna vremena Janja je živjela zajedno sa svojim kolegicama i sa sestrama u Visokom, Brestovskom, a onda i u Virovitici, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Sarajevu, već prema potrebama, kako bi se pokrile sve dužnosti u domaćinstvu spomenutih kuća.
Poslije polaganja prvih zavjeta kraće vrijeme je s. Josipa kao kuharica djelovala u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Zatim je premještena u Fojnicu u franjevački samostan gdje je ostala tri godine, potom je isto toliko djelovala i u Savudriji u Istri gdje je naša Provincija imala podružnicu. Kraće vrijeme bila je kuharica i u franjevačkom samostanu u Tuzli, odakle je premještena u Fojnicu gdje ostaje sedam godina, a od 1965. do 1970. bila je ondje i u službi kućne predstojnice. Iz Fojnice je poslana u Sarajevo na Bjelave u našu provincijalnu kuću u kojoj je od 1970. do 1974. bila i kućna predstojnica, a od 1969. do 1973. bila je i u službi provincijske ekonome. Nakon Sarajeva osam godina je djelovala u Brestovskom, godinu dana u sestarskoj kući u Fojnici, te pet godina u župnoj kući u Domaljevcu. U proljeće 1987. poslana je u sestarski samostan u Kloštar Ivanić, a 1988. u Gornju Tramošnicu. Godine 1992. cijela zajednica je zbog ratne opasnosti bila primorana napustiti kuću. Više sestara, među kojima i s. Josipa, utočište je onda našlo u franjevačkom samostanu u Cerniku. Sljedeće 1993. poslana je u Gradac na moru, a 1999. na Ilidžu kraj Sarajeva, u povratničku zajednicu u stan koji su sestre bile napustile za vrijeme rata. Nakon dvije godine premještena je u Bugojno, a već iduće godine ponovo u Gornju Tramošnicu. Godine 2007. odlazi u Zagreb u Pašmansku, gdje ostaje do 2015. kada se vraća na svoju posljednju postaju u Kloštar Ivanić. Tu je s. Josipa 16. travnja 2022. dočekala sestricu smrt. Mnogo godina, mnogo životnih postaja!
Puno je simbolike u prijelazu u vječnost naše s. Josipe u Vazmenome trodnevlju, kada cijela Crkva slavi otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Po krštenju suukopana u smrt Sina Božjega Isusa Krista, svoj život na zemlji, okrijepljena u Gospodinu i opremljena svetim sakramentima, s. Josipa završava na Veliki petak, da bi poslije ponoći kada je već započela Velika subota za njezino umorno smrtno tijelo nastupila grobna tišina… Dogodilo se i da je Velika subota ove godine pala na 16. travnja, dan kada je s. Josipa napunila 92 godine života.
Zahvaljujemo Bogu za dar poziva s. Josipe, za sav njezin život utkan u našu Družbu, u našu Provinciju koja ove godine živi svoju 80. obljetnicu. Zahvalne smo mu što je s. Josipa, živeći s nama i među nama, imala priliku moleći prebirati postaje života vlastitog i života naše zajednice, što je imala priliku ljubiti, praštati, a povrh svega – što je znala moliti oproštenje. Samo Bog poznaje tajnu ljudskoga srca i života i samo njegov sud je prav i istinit. Mjeru njegove ljubavi dano joj je naslutiti u patnji koju je prošla i u križu koji je, zagledana u križ Kristov, donijela do kraja… Na dan njezine smrtne agonije, na Veliki petak, Gospodin joj je dao milost pridružiti se Kristovoj patnji. Jedino u njoj i naša patnja ima svoj smisao i put je prema uskrsnuću, prema novome životu, prema vječnosti.
Uskrsli Gospodin neka joj podari vječni mir i radost!
