Tragovima Franjine poniznosti i poslušnosti (s. Kata Karadža)


Kada su jednom zgodom pitali svetoga Franju tko je to istinski poslušan, on je – na iznenađenje prisutnih – kao primjer ukazao na mrtvaca. Uzmi, rekao je, mrtvo tijelo i možeš ga položiti gdje želiš. Vidjet ćeš da se neće protiviti zato što je maknut, neće mrmljati zbog toga što je premješten, neće prigovarati zato što je ostavljen. Bude li postavljen na katedru, neće podignuti pogled, ali ga neće ni spustiti. Zaodjenete li ga grimizom, postat će veoma blijed. Kao takav on je uistinu poslušan, jer on ne prosuđuje zato što je maknut; ne mari gdje će biti položen; ne zahtijeva da ga se makne; kada bio promaknut, sačuvao bi uobičajenu poniznost; što ga se više časti, smatra se još nevrednijim (1Bon VI,4).

Za Franju i Klaru prava poslušnost izvire iz ljubavi. Zato Franjo u Pozdravu krepostima uspoređuje ljubav s poslušnošću. Poniznost je uz ljubav i služenje stožerna krepost. Ljubav nam pomaže da budemo u harmoniji, u skladu sa svima. Franjo želi biti podložan, poslušan i sluga svima, želi biti obazriv prema svakom čovjeku. Franjo opisuje savršenu poslušnost u trećoj opomeni: „Gospodin u evanđelju veli: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14,33); i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga (Lk 9,24). Ostavlja sve što posjeduje i gubi {dušu svoju i} tijelo svoje onaj čovjek koji svega sebe u poslušnosti predaje u ruke svoga poglavara. Pa što god čini i govori a – utoliko koliko on zna - nije protiv njegove volje, i ako je dobro to što čini, to je prava poslušnost. I ako podložnik kad god vidi bolje i korisnije stvari po svoju dušu od onoga što mu poglavar zapovijeda, neka ono svoje dragovoljno posveti Bogu; ono pak što poglavar zapovijeda neka nastoji djelom izvršiti. To je naime poslušnost u ljubavi (usp. 1 Pt 1,22), jer je po volji Bogu i bližnjemu.

Ako pak poglavar onomu tko mu je povjeren zapovijedi štogod protiv njegove savjesti, makar ga ne posluša, neka ga ipak ne otpusti. Pa ako ga zbog toga neki budu progonili, neka ih radi Boga još više ljubi. Tko je naime spreman prije podnijeti progonstvo nego se odvojiti od svoje braće, uistinu ustrajava u pravoj poslušnosti, jer polaže život svoj (usp. Iv 15,13) za braću svoju.

Ima mnogo redovnika koji se, pod izlikom da vide bolje stvari od njihovih poglavara, obaziru natrag (Lk 9,62) i vraćaju se na bljuvotinu (Izr 26,11) vlastite volje. Oni su ubojice i zbog svojih zlih primjera upropaštavaju mnoge duše (Opom 3).“ Tako ljubav postaje način ponašanja prema sebi i bližnjemu. To nas potiče na zlatno pravilo da budemo prema drugome onakvi kako bismo željeli da se drugi odnose prema nama. Poslušnost pomaže nadilaženje usmjerenosti samo na sebe, pomaže da se oslobodimo od svega onoga što nije Božje. Poslušnost iz ljubavi pokazuje uzajamno služenje za ljubav Božju. To je utemeljeno na primjeru Kristove poslušnosti kroz njegovu muku i smrt. Krist je naučio slušati kroz patnju. (Heb 5,8) Franjo u Nepotvrđenom pravilu naglašava: „I neka jedan brat drugome ne čini i ne govori što zlo, nego neka radije svojevoljno duhovnom ljubavlju služe i pokoravaju se jedni drugima (usp. Gal 5,13). I to je istinska i sveta poslušnost Gospodina našega Isusa Krista. Kad god odstupe od zapovijedi Gospodnjih (usp. Ps 118,21) i odlunjaju izvan poslušnosti, neka sva braća znaju da su, kako veli prorok, prokleti izvan poslušnosti dokle god svjesno ostanu u takvu grijehu. Kad pak ustraju u zapovijedima Gospodnjim, koje su obećali po svetom evanđelju i svome životu, neka znaju da stoje u istinskoj poslušnosti i neka su blagoslovljeni od Gospodina.“ (NPr 5, 13-18)

Najveći oblik ljubavi i nama ljudima pomalo neshvatljiv jest ljubav prema neprijateljima. To zahtjeva nijekanje samoga sebe i svoje vlastite volje, a nasljedovanje Isusa koji je svoga izdajnika nazvao prijateljem. „Ta i Gospodin naš Isus Krist, čije stope moramo slijediti (usp. 1Pt 2,21), izdajicu svoga nazva prijateljem (usp. Mt 26,50) i dragovoljno se predade onima koji ga razapeše. Prijatelji su dakle naši svi oni koji nam nepravedno nanose nevolje i tjeskobe, sramotu i nepravdu, boli i patnje, mučeništvo i smrt; njih moramo veoma ljubiti, jer po onome što nam nanose imamo život vječni.“ (NPr 22,2-5)

Podložan svakom stvorenju

Kod Franje nije postojala granica kada je osobe oko sebe nazivao braćom ili sestrama, tako da je sve oko sebe nazivao braćom i sestrama. Inspiriran tekstom Prve Petrove poslanice, Franjo potiče: „Nikad ne smijemo željeti biti nad drugima, nego radije moramo biti sluge i pokorni svakom ljudskom stvoru radi Boga.“ (1Pt 2,13; 2PVj 47) Franjo to često naglašava u svojim spisima i potiče braću da budu podložni svima. U Nepotvrđenom pravilu Franjo potiče braću „neka budu manji i podložni svima koji su u toj kući.“ (NPr 7,2) Čak i među Saracenima i drugim nevjernicima neka budu primjer mira i poslušnosti prema svemu što će se svidjeti Bogu i da čine dobro bez riječi. „A braća koja idu mogu se među njima ponašati duhovno na dva načina. Jedan je način da ne prave svađa ni prepirka, nego da budu pokorni svakoj ljudskoj ustanovi radi Boga (1Pt 2,13) i da se priznaju kršćanima. Drugi je način, kad vide kako se to Bogu mili, da navješćuju riječ Božju, da vjeruju u Boga svemogućega, Oca, Sina i Duha Svetoga, stvoritelja svega, otkupitelja i spasitelja Sina, i da se krste i postanu kršćani; jer ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv3,5; NPr XVI, 5)

U Pjesmi brata Sunca Franjo opisuje istinski odnos između stvorenja kako je to po Božjem naumu. Zemlja je naša majka koja nas hrani i ne trebamo je nikako iskorištavati. Trebamo biti jednostavni i podložni, živeći u poniznost vlastitoga bića i onoga što mi jesmo. I na kraju ovoga života Franjo je ustvrdio bijasmo neuki, jednostavni i podložni svima. (Opor 19) Za one koji žive jednostavnost, poniznost, čistoću i poslušnosti svakom stvorenju Duh Gospodnji prebivat će nad njim i učinit će ih djecom Božjom, Očevom, zaručnicima Duha Svetoga i majkom i braćom Kristovom.

Pozivajući braću na jednostavnost i podložnost svima Franjo je želio da oni budu manji u Crkvi i svijetu, da se odreknu moći i dominacije, ali i da budu nositelji mira. Oni su izabrali živjeti kao što je Isus živio. Konačna odluka - biti manji - zapravo je odluka da budemo radikalno i bezuvjetno usmjereni na druge, na bližnje. U ovakvom poučavanju i življenju Franjo je isprevrtao vrijednosti srednjevjekovnoga društva. Braća nisu smatrala da zbog znanja ili poučavanja trebaju biti iznad drugih niti su se ponašali kao moćnici ili obuzeti snagom nego su sve usmjeravali Bogu. Važno im je bilo služiti jedan drugoga i svu potrebnu braću. Gospodin je bio pred njima i kraljevstvo je bilo vidljivo u njihovom bratstvu i zajedništvu.

Svoj braći bez razlike bilo je zabranjeno pokazivati moć i autoritet nad bilo kim. U Nepotvrđenom pravilu Franjo govori „neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom. I neka jedan drugome peru noge.“ (usp. Iv 13,14; NPr 6,3) I u prvom životopisu Tome Čelanskoga u kojem se prisjeća početaka ističe važnost malenosti i poslušnosti. Stoga piše: „On (Franjo) je najprije osnovao red Manje braće i tom prigodom dao mu je to ime. Pošto je, naime, u Pravilu zapisano ‘neka budu manji’, a kako bi to opširnije rekao isti čas je kazao: hoću da se ovo bratstvo zove Red manje braće. I doista su bili manji bivajući svima podložni uvijek su tražili neugledna mjesta i obavljali takve poslove te se činilo kao da im se nanosi velika nepravda, da bi se tako mogli učvrstiti na pouzdanom temelju istinske poniznosti i da bi se među njima prikladnim rasporedom podigla duhovna zgrada kreposti.“ (1 Čel 38) Franjo je uvijek imao na umu evanđeoske riječi. Tko god želi postati velik neka bude sluga i tko god želi biti prvi neka im bude poslužitelj. (Mt 20,25-26; Lk 22,26) Neka onaj koji je najveći među njima bude najmanji jer to je franjevački put ophođenja jednih prema drugima.

Franjo promatra Isusa koji je i sam postao malen, koji se snizio. Ako se zaustavimo na Njegovom utjelovljenju i Njegovu cjelokupnom poslanju, svemu tome prethodi poniznost koju otkrivamo u samom Bogu. Ta malenost nije ništa drugo nego ljubav koja se snizuje samo zato da bi dospjela do siromaha kako bi se što je moguće potpunije mogla ujediniti s njim i s njegovom sudbinom. Božja malenost postaje vidljiva i na osobit se način očituje kroz utjelovljenje koje tako otkriva malenost koja je već i prije u Bogu bila prisutna. Franjo spoznaje Boga koji je ljubav, koji se lišava svoje božanske slave i to ne samo u utjelovljenju nego se u najvišem obliku manifestira na križu. Biti sluga ima i svoju dimenziju u odnosu prema braći. Ako je Božje kraljevstvo ostvarenja ljubavi Božje prema nama, onda se ta ljubav treba konkretizirati i u međuljudskim odnosima i to u prvom redu prema članovima naših zajednica, ali i u široj dimenziji treba tu ljubav ostvarivati prema svima.

Primljen u poslušnost

Franjo potiče braću u Nepotvrđenom pravilu: Kad završi godina i rok kušnje, neka bude primljen u poslušnost obećavajući da će opsluživati način života i pravilo. (NPr 2,9) Biti primljen u poslušnost nalazi se u oba Pravila i kod Franje i kod Klare kao i u Pravilu za samotišta. Tu je naglašena važnost bratstva. Članovi trebaju biti povezani s potpunim obraćenjem i opsluživanjem svetog evanđelja. Cilj poslušnosti je veza uzajamne ljubavi. Identitet i stabilnost grupe dolazi iz međuodnosa jednih s drugima u poslušnosti. Ovaj odnos se prima preko zavjetovanja. Braća i sestre ulaze u odnos poslušnosti Bogu koji govori preko pisma kad brat ili sestra obećavaju da će uvijek opsluživati način i pravilo. Po zavjetovanju osoba postaje, zajedno sa svim članovima, sluga jednog Boga, a svi su povezani životom oblikovanim evanđeljem. Ovakav život sastoji se u dijalogu poslušnosti Bogu koji nam govori u ali i preko svoje riječi.

Za franjevke i franjevce biti primljen u poslušnost znači biti primljen u prostor bratstva/sestrinstva i zajedništva. Za prvu braću franjevce važno je bilo da u mjestu gdje žive grade bratstvo - povezanost i njihovi međuodnosi stvarali su prostor u kojem su živjeli evanđelje. Poslušnost je mjesto bratstva i sestrinstva u kojem osoba odgovara na Božji poziv. Franjo je primio svoj zadatak - živjeti sveto evanđelje s braćom. Nakon što su mu braća darovana, za Franju su braća postala uvjet kako bi čuo i primio Božju objavu. On nije shvatio evanđelje izvan konteksta bratstva. Po njemu evanđelje ne govori samo pojedincu nego i zajednici.

I Franjo i Klara poslušnost su obećali svetoj Katoličkoj crkvi i papi. Oni su obećali poslušnost poglavaru Crkve jer Crkva je mjesto gdje Riječ i sakramenti postaju vidljivi. U tom njihovom obećanju oni nisu shvatili obećanje samo instituciji nego poziv na navještanje i očuvanje svetog mjesta gdje oni mogu čuti Božji navještaj. Crkva je mjesto gdje je Utjelovljenje postalo ponovno vidljivo. Franjo opisuje Crkvu i Božji narod tajnom, mjestom spasenja. Njegova podložnost svetoj Crkvi objašnjava se pozivom na duboku vjeru, a ne na slijepu poslušnost. Kako Franjo opisuje, Crkva prima sve ljude: „I sve one koji hoće služiti Gospodinu Bogu u svetoj Crkvi katoličkoj i apostolskoj, i sve crkvene redove, svećenike, đakone, podđakone, akolite, istjerivače duhova, čitače, vratare i sve klerike, sve redovnike i sve redovnice, svu djecu i malene, siromahe i bijednike, kraljeve i vladare, radnike i težake, sluge i gospodare, sve djevice, sve koje se uzdržavaju i udate, svjetovnjake, muškarce i žene, svu djecu, sve maloljetnike, mladiće i starce, zdrave i bolesne, sve malene i velike, i sve narode, plemena, puke i jezike (usp. Otk 7,9), sve narode i sve ljude posvuda na svijetu, sadašnje i buduće, ponizno molimo i zaklinjemo svi mi manja braća, sluge beskorisne (Lk 17,10), da svi ustrajemo u pravoj vjeri i pokori, jer se inače nitko ne može spasiti.“ (NPr 23,7) Franjo opisuje vjernost svetoj Crkvi katoličkoj i apostolskoj. Njegove riječi potvrđuju vjeru, poštovanje i senzibilnost prema Crkvi. Njegova slika Crkve ukorijenjena je u tajni Trojstva, a Crkva je sačinjena od naroda Božjeg. U Pozdravu Blaženoj Djevici Mariji Franjo časti Djevicu koja je postala Crkva. Marija je postala ikona crkve. Crkva je pozvana biti ono što je Marija: Gospođa, sveta Kraljica, palača, tabernakul, šator, kuća, odjeća Božja. Crkva je službenica, ponizna, podložna, ovisna i slavna majka Riječ.

Iz ovoga zaključujemo da Franjin život ne bi imao smisla niti svoju puninu ako ne bi bio u krugu kršćanske zajednice. On je s posebnom pozornošću pozivao na poštivanje svećenika jer oni nam uprisutnjuju Krista u euharistiji. Klara je vidjela u Crkvi sebe i svoje sestre kao su-radnice Božje i pomoćnice samoga Boga (3PJa 8). One su shvatile da su dio Crkve.

Osim što su Franjo i Klara bili poslušni Crkvi oni su neprestano molili i bili vjerni svome pozivu. Živjeli su neprestanu napetost institucije i evanđelja. I kad su nailazili na poteškoće oko potvrđivanja pravila i tada su bili uvjereni da trebaju slijediti i biti obuzeti Duhom Gospodnjim te slijediti njegove stope. Smatrali su da je Božja volja na prvom mjestu i iznad svega. Oni su željeli slijediti evanđelje koliko ih god to osobno koštalo.

Klara u Drugom pismu Janji Praškoj piše: „A ako ti tko što drugo rekne, ako te htjedne nagovoriti na što drugo što bi tvoje savršenstvo sprečavalo, što bi se činilo protivnim božanskome pozivu, makar ga morala poštivati, njegov savjet ipak ne slijedi, nego, djevice siromašna, Krista siromašnog prigrli.“ (2PJa 17)

Franjina i Klarin vjernost prema Katoličkoj crkvi ostaje i nama trajni poticaj da budemo neumorni tražitelji Kraljevstva nebeskoga ovdje na zemlji te da svakodnevno zahvaljujemo za poziv u franjevačku obitelj te da molimo za ustrajnost svih onih koji su se odvažili na ovaj put izbližega slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista. Ako to budemo činili onda ćemo zaista biti poslušne i vjerne sluge koje će ući u dom Oca svojega.

 

S. Kata Karadža