Hrabrost prvih koraka

Fotografije uz članak 1


Božja te providnost nikada neće odvesti tamo gdje te Božja milosti neće zaštititi

Zovem se Anđelka. Dolazim iz župe Svih Sveti u Livnu. Idem u IV. razred Opće Gimnazije također u Livnu. Imam roditelje, jednog brata i jednu sestru. To je ono najosnovnije o meni, a sada prelazim na temu mog dolaska u samostan.


Duhovni poziv dar je Božje dobrote. Dobri Bog izabire sebi duše kako bi preko njih mogao ljubiti i služiti. Velika je to tajna, nešto što se ne može objasniti. Ali, Bog vrlo dobro zna zašto izabire svakog pojedinog od nas. Za svakog od nas On ima posebnu zadaću, a na nama je kako ćemo je ili hoćemo li je uopće izvršiti. Tako se Gospodin smilovao i meni. Još od prvog razreda osnovne škole znala sam vrlo dobro što ću biti kad odrastem – časna sestra. Neki kažu čovjek se jednostavno rodi s tim. Uvijek sam željela služiti Bogu i izgarati samo za Njegovu ljubav.


Kako sam odrastala glas koji me pozivao bio je sve jači. Još se uvijek sjećam riječi koje mi je na dan moje krizme uputio biskup: „Anđelka, Isus te neizmjerno ljubi i računa na tebe, nemoj Ga iznevjeriti.“ Poticajne su to riječi koje mi nisu dale mira. Kako da iznevjerim Onog koji se do kraja žrtvovao za mene. Jedino što mogu učiniti je da Mu uzvratim istom mjerom. Ali, onda se u čovjeku probudi stotinu pitanja, hoću li moći napustiti sve i poći za Onim za kojeg moje srce već odavno kuca, hoću li se moći odreći same sebe kako bi samo On živio u meni.


No, onda sam krenula u srednju školu, ali ni tada mi nešto nije davalo mira. Nije me privlačio vanjski svijet, niti izlasci na koje su me često pozivale moje prijateljice. Ali u meni je i dalje gorjela samo jedna čežnja. Brzo su prošle ove tri godine mog srednjoškolskog obrazovanja. Početkom četvrtog razreda odlučila sam poći u samostan, dosta je bilo odugovlačenja. No, opet su mi se nametala pitanja: hoću li ja to moći, kako će sve to izgledati. Zatim sam sve predala Njegovoj volji jer Božja te providnost nikada neće odvesti tamo gdje te Božja  milosti neće zaštititi.


Taj 11. 10. 2011. bio je moj najljepši dan, dan kada sam ostavila sve kako bih živjela Kristu. I evo sad sam tu, u zajednici Školskih sestara franjevki u Livnu. Istina, još sam u svom gradu pa mi je mnogo lakše. Tu i dalje pohađam IV. razred Opće Gimnazije, samo moje mjesto stanovanja nije više obiteljski stan nego pak samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja na Gorici. Sveta misa, molitva i rad je ono što ispunjava naš dan i daje nam snagu da što vjernije služimo Bogu.                                                                                                             

 

Anđelka Ivančić (18 godina)



Može li Božji poziv nestati? I kad ti netko pokušava odvući pažnju, On i dalje govori… da, tebi!

 

Zovem se Ivana. Dolazim iz Jajca, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Završila sam srednju trgovačku školu u Jajcu. U samostan sam došla 11.10.2011. god. I zaista, kroz ovo vrijeme koje sam proboravila u sestarskoj zajednici u Livnu, puno toga sam naučila.


Duhovni poziv osjetila sam još dok sam pohađala osnovnu školu. No, ja sam mislila da će to ubrzo iščeznuti, jednostavno nestati, onako kako se i pojavilo…., ali nije. Privlačila me Crkva i divila sam se tim, Bogu posvećenim ljudima (fratrima i časnim sestrama), ta njihova nutarnja snaga i toplina kojom zrače, a posebno njihovo potpuno predanje Bogu.
 Sve više sam osjećala čežnju za služenjem Gospodinu i braći ljudima. Tako sam počela ministrirati i čitati u crkvi. Kroz sve to sve više sam upoznavala Onoga koji me poziva i ozbiljnije sam shvaćala taj dar života.


Roditelji mi se u početku nisu slagali s tim da idem u samostan, bilo je i malih sukoba s njima…., ali nisam se dala pokolebati. Moj poziv u meni odjekivao je sve više i više. Niti u srednjoj školi nisam dopustila da me zavede to mladenačko doba. Izlaske, baš i nisam voljela, zato sam ostala bez nekih prijatelja. Znala sam tko je moj jedini i pravi prijatelj, prijatelj koji me nikad ne ostavlja, a On je Isus. Na koncu srednje škole definitivno sam se odlučila odvažiti i svoju malu barku otisnuti u nemirno more života s pouzdanjem u Onoga koji tu malu barku svojom milošću prati.


Uz pomoć mojih dragih prijatelja i njihovih molitvi ja sam jačala, a također što mi je jako važno, moji roditelji su popustili. Spoznala sam da me ništa ovozemaljsko ne vuče i zato želim sve ostaviti poput sv. Franje Asiškoga i u potpunosti se predati jedinome cilju, Kristu.

                                                                                                            

Ivana Crnoja (18 godina)