Proslavljen 20. rođendan Osnovne glazbene škole u Jajcu

Fotografije uz članak 4
12.06.2017

U jajačkom Domu kulture 8. lipnja 2017. svečanim je koncertom proslavljen 20. rođendan Osnovne glazbene škole Jakov Gotovac Novi Travnik, područni odjel Jajce. Ravnatelj škole gospodin Josip Dujmušić se u svom govoru prisjetio važnih trenutaka za opstojnost područnog odjela glazbene škole, izrekao riječi zahvale svima koji su na bilo koji način doprinijeli radu glazbene škole kroz sve protekle godine, te zaslužnim pojedincima i ustanovama uručio je zahvalnice. Učenici koji izlaze iz ove škole imaju osnovno glazbeno obrazovanje, ljubav prema glazbi i izgrađen osjećaj za kulturu općenito. Nadati se da je 20 godina tek dio mozaika jednog novog početka koji će uskoro procvjetati i dobiti svoju zasluženu samostalnost, prostore i potporu.

Posebna gošća obilježavanja ove obljetnice bila je naša s. Mira Bliznac koja je prije 20 godina svojim zalaganjem i trudom doprinijela da se glazbena škola ponovno vrati u Jajce. Sestra Mira se u svom govoru prisjetila tih teških početaka i rada glazbene škole. Njezin govor donosimo u cjelosti.

 

Osnivanje Glazbene škole u Jajcu u poslijeratnom vremenu 1997./98.godina

Nakon 20 godina pokušavam prizvati sjećanja na jedno burno, poslijeratno, povratničko vrijeme. Ispisujem ove retke punom dušom, tihim ponosom i emocijama entuzijaste kojemu ni oskudica ni neizvjesnost nisu bile zapreke da svoj mladi život utka u bilo povratničkog zanosa i spremnosti graditi na „starim razvalinama“.

Naime, u velikoj želji i čežnji za povratkom u Bosnu, u Jajce, molila sam svoju provincijsku predstojnicu ondašnju s. Jelu Piljić da mi dozvoli otpočeti rad i djelovanje u gradu koji je proživio svoju „kalvariju“ izgnanstva i pustošenja te doživio novo rađanje, novu priliku dizanja iz pepela. Na moju veliku radost ostvarila mi se ta želja u siječnju 1996. godine.

Sa s. Ancilom Mrkonjić odvažila sam se na taj iskorak i doselile smo se u prelijepi grad na dvije rijeke, s najljepšim vodopadom i zidinama staroga grada. Mnogi nisu razumjeli kako netko iz „sigurnosti“ želi doći u grad koji nema niti jednu trgovinu otvorenu, gdje se kruh i nakon četiri mjeseca od oslobađanja kupovao i donosio iz Livna. O nečemu drugom bilo bi suvišno i govoriti. Grad čiji su se stanovi i kuće postakljivali usred mjeseca siječnja. Vrijeme kad ljudi nisu u vlastitim kućama prepoznavali niti komad svog namještaja.

I koliko god se to vrijeme činilo oskudnim svim materijalnim, imalo je dušu. Imalo je nešto što mi danas nemamo. Danas imamo gdje kupiti kruh, čokoladu. Imamo stakla na prozorima. I još puno toga. I dok su se ljudi prije 20 godina borili za golu egzistenciju, nekom je „palo na pamet“ pokrenuti glazbenu školu. Ni iz čega. Nema uvjeta. Ne postoji prostor. Nema stručnog kadra. Nema instrumenata. Nema ostalih tehničkih pomagala. Ali trebala bi nam glazbena škola... Ima djece. Ima budućnosti. Postoji ideja i volja. Puni razredi talentiranih i zainteresiranih mališana. Pa zašto ne bi bilo veselo?

Prvi službeni razgovor obavila sam s ondašnjom , sada već pokojnom, ravnateljicom glazbene škole Tamarom Barabaš u Novom Travniku u ljeto 1997.godine. Iz ministarstva kulture, športa i obrazovanja je došla obavijest da se možemo prijaviti samo kao područno odjeljenje Glazbene škole Novi Travnik, a nikako početi kao samostalna ustanova. To je imalo i neke svoje prednosti. Međutim, za sve se trebalo samostalno pobrinuti.

Premda se činilo nemogućim, uz pomoć požrtvovnih i nesebičnih ljudi, pristupilo se ozbiljno iznalaženju prostora, instrumenata, stolova, ormara i ostalog potrebnog za skromni početak. Nije bilo lako ni glatko. Svi veliki i važni potezi prođu kroz kušnje i zapreke. Tako i ova inicijativa.

Providnost se pobrinula da je već u jesen 1997. godine upisano šezdesetero djece i to samo one djece koja su prošla audiciju. Što je veliki pokazatelj zainteresiranosti i odaziva. Radilo se puno, ali s oduševljenjem, zanosom i radosno.

Ubrzo su se počeli „ubirati“ prvi plodovi nastupa djece u izvođenju svojih solo i zbornih točaka. Na koncu godine uslijedili su ispiti iz biranih instrumenata, te solfeggia i teorije glazbe. Sva su djeca zadovoljila kriterije s manje ili više uspjeha. Održan je i završni koncert kao i upis u novu školsku godinu.

Zapisala sam na jednom mjestu (osobni citat): „Najbolje poznajem tajne početaka, naravno, uz pomoć dobrih i naklonih ljudi koji su mi bili velika podrška i pomoć. Zahvalna sam im u osobno ime i u ime djece kojoj smo ipak priuštili nešto veliko. Vjerujem da s mojim odlaskom neće otići i sve ostalo što je ovdje rođeno. Dapače, mislim da će to procvjetati i donositi bogate plodove.“ Hvala Bogu, ostalo je i opstalo i nakon 20 godina. Ne bez patnje, žrtve, neizvjesnosti, „beskućništva“ i svakodnevnog propitivanja ima li smisla boriti se protiv svih struja i oluja. Ima smisla! Netko je svirao i kad je Titanik tonuo.

Vjerujem da je glazba nježna struna duše. Može biti predokus Raja. Budimo promicatelji melodija života. Podržimo plemenitost i ljepotu, gajimo osjetljivost za Vječnost. Tada ćemo biti zahvalni za sve dobro i lijepo kao što sam ja zahvalna na ovim trenutcima koji me vraćaju na jedne početke i najljepši dio moga života.

Hvala svima koji su radili kao nastavnici i učitelji u ovoj školi. Hvala sestrama moje zajednice, posebno s. Marici Pavlović i s. Anđelki Mlakić koje su utkale dio svoga glazbenog rada u ovu školu, te sestrama Provincije kao i svima koji su sačuvali ovo djelo od utrnuća. Gospodin im bio nagradom. Neka glazbena naobrazba i dalje živi u našem gradu i neka oplemenjuje mlade duše.

Hvala sadašnjem ravnatelju Josipu Dujmušiću i voditeljici Katarini Ladan što su mi ukazali ovu čast. Hvala svima koji su kroz ovih 20 godina na bilo koji način pozitivno utjecali i utkali dio sebe u ovu glazbenu umjetnost. Mir i dobro!

S. Mira Bliznac