II. radosno otajstvo

Fotografije uz članak 1


​„Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.“ (Lk 1,39-45.56)



Razmišljam danas o našim susretima, koliko blagoslivljamo druge i zašto. Marija ide u Gorje, pomoći rođakinji Elizabeti u visokoj trudnoći. Iako i sama trudna, u nezavidnom stanju, kad je okružena osudama ljudi, ona očituje nesebičnu ljubav i potrebe drugih stavlja ispred svojih, svjesna je prioriteta. Bila je s Elizabetom tri mjeseca, do Ivanova rođenja. Bila joj je blizu. I kad je izvršila svoju dužnost- ljubav, svjesna svega što će se u Nazaretu dogoditi, odlazi, ide u susret neugodnostima. Ali što je sve to u usporedbi s činjenicom da ona nosi Boga u sebi. Tako i nama ne bi trebalo ništa biti prepreka ako smo svjesni da nosimo Boga u sebi, ako to činimo dostojanstveno. Ako ga dijelimo s drugima, ako radost koju u nama stvara On, ma zbog čega ona bila, koliko svakodnevna ona bila, nijedna neugodnost nas ne bi trebala bitno, drastično poljuljati i ostaviti nam čašu zauvijek polupraznu. Elizabeta, svjesna da je njen muž posumnjao u riječ anđela da će mu žena roditi sina, blagoslivlja Mariju koja je povjerovala. Poučimo druge da ne griješe na našim greškama, i dajmo se poučiti da tuđim.

 

Ovaj susret dviju majki podsjeća me i na to da je blagoslov imati prijatelja, brata, sestru. Ponekad nam je potreban netko tko zna da ne žudimo samo za fizičkom pomoći, koliko da imamo nekoga s kim možemo podijeliti i šutnju. Veličanstveno je imati nekoga pred kim se nećeš ustručavati govoriti o iskustvu Boga i Njegova djelovanja, o onome što se događa u dubinama duše u koje je moguće zahvatiti samo zajedničkim snagama. Iskustvo Boga nije nužno ono što nam potiče osjetila na ugodu, neto lepršavo. Bog se spušta među nas, u našu svakodnevicu. Kad naučimo u tome prepoznavati Njega, naučit ćemo i u drugima prepoznati otvoreno srce za djelovanje Duha Svetoga i zbog toga nesebično, bez zavisti veličati Boga.

 

Još ću za kraj ostaviti otvoreno pitanje: Tko i što je predmet naših razgovora? Jesmo li nakon njih bogatiji ili osjećamo prazninu koja nije ispunjena, koja se ispunjavala, ali istovremeno i postajala sve veća? Što je ono što me može pokrenuti da kažem „veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju.“ (Lk 1,46)


Andrijana Dankić