Vrijeme darivanja i/ili darovano vrijeme

Fotografije uz članak 1

Suvremeni čovjek, suvremeni svijet, više no ikad prije, zahvaćen je geslom Olimpijade citius, altius, fortius (brže, više, jače). Ova zahvaćenost rezultira, više ili manje, nezadovoljstvom, površnim doživljajima i neispunjenošću. Osobito se ovo primijeti kada su predblagdanske ili kako markenting „viče“ predprazničke kupovine. Kao ludi srljamo za ponudama trgovina i bez gotovo imalo promišljanja, hvatamo se polica gdje je sve „kobajagi“ u pola sniženo. Tim „mamcem“, trgovac ima dobru korist od naivnih kupaca, a Božić ostaje bez temeljnih kršćanskih vrijednosti. Promatrajući, imam dojam da se slavlje Božića, tog milosnog događaja i zahvata kojeg je Bog učinio da bi čovjeka spasio od tame i donio mu Svjetlo, pretvorilo u prodavanje i kupovanje, te da svi mi u određenoj mjeri postajemo „žrtve“ marketinški upakiranih „super poklona“, koji nemaju nikakve veze s blagdanskim misterijima. Prodaja i kupovina provodi se još i pod geslom „Vrijeme darivanja“. Na ovakav način, mediji suptilno sugeriraju da se ide u kupovinu, navodno ne radi kupovine, nego radi darivanja bližnjih. Tako imamo konzumerističku kulturu koja čovjeka depersonalizira. On više nema vremena za slušanje, razgovor, odmor…

Slušanje je postalo zaraženo inflacijom riječi, brzim i nejasnim govorima, površnim i plitkim mislima, bučnim i glasnim tonovima. Postavlja se pitanje ostaje li, lijepa riječ i odmjeren govor, zdrava i duboka misao, lijep i artikuliran ton, negdje u prikrajku? Je li kultura slušanja toliko zaražena da ju se više ne može spasiti i da joj samim time prijeti zaborav ili je posrijedi samo prolazna zaraza koja je oslabila kulturu slušanja, ali od koje se može izliječiti i oporaviti? (D.B.)

Razgovor biva opterećen potrebom dokazivanja i pokazivanja da smo mi netko i nešto. Sveden na površnost, neozbiljnost i monolog, negiramo prisutnost drugoga. Dobiva se dojam da je drugi „ništa“. Tome uvelike dopridonosi sve učestalija uporaba mobilnog uređaja, koji postaje glavni motreni „lik“, pa čak i u razgovorima u četiri oka. Činjenica, da s osobama s kojima sjedimo za stolom, uz pomoć mobilnog uređaja, „razgovaramo“ bez tona, najviše žalosti, ali i govori o (ne)umijeću i (ne)kvaliteti komuniciranja i slušanja.

Blagdan Božića uspostavlja nove međuljudske odnose. Drama noći u Belehemu, rođenje Spasitelja na margini života, tegoba i bol života, siromaštvo i križ već od jasala, stavlja nas pred izazovno i ne baš jednostavno pitanje našeg odnosa prema ostavljenima, osamljenima, siromašnima, diskriminiranima kojih ima posvuda u svijetu, ali i u našem okruženju politički, socijalno i egzistencijalno ugroženih ljudi. Božić, obzirom na ovu činjenicu, ne možemo i ne smijemo svesti samo na darivanje, poklone, folklore, koji prate sam blagdan. Isus Krist, božanski Logos, Riječ koja bijaše u početku i Riječ koja bijaše u Boga i Riječ koja bijaše Bog, odmračuje nam prostore i postavlja nove paradigme, koje, priznat ćemo, često su daleko od onih naših. Apel koji Ivan donosi u svom Prologu, ima za cilj „uvjeriti“ čovjeka, kako bez milosti i istine koja nasta po Isusu iz Nazareta, Kristu, Božić ostaje samo izvanjska manifestacija, bez dubljeg značenja.

Vječna Riječ, odgaja nas za nadu, koja skutrena u dubini bića, neprestano čezne za Svjetlom koje prosvjetljuje svakog čovjeka – Svjetlom istinskim. To Svjetlo koje dođe na svijet, bijaše u svijetu i po kojem svijet posta želi čovjeka senzibilizirati za tajnu Boga, ali i za tajnu čovjeka uopće, njegovo dostojanstvo, neovisno o nacionalnim, vjerskim, svjetonazorskim ili orijentacijskim pripadnostima. Ukoliko blagdan učovječenja ne donese promjenu, pa makar i onu najmanju u mojem shvaćanju, životu i praksi, ostaje zaključiti da zapravo ostajem u nekakvom „ćorsokaku“ i mislima „nek je prošla i ova hajka oko blagdana“.

Dano nam je zagrliti Riječ u svoj njezinoj nježnosti i zahtjevnosti. Ta Riječ predlaže da mijenjam sebe, a ne drugoga, kojemu često prigovaram i bez puno truda nađem kojekakve „trice“, na koje se sablažnjavam i osobu neprestano gušim svojim moraliziranjem. Poprilično zbunjuju i stvaraju određenu nejasnoću glasni savjetnici za moralan i čudoredan život, a sami su praznina u kojoj vlada poljana samodostatnosti i oholosti. Učeći od Isusa, koji uđe u bijedu svijeta i sudbinu čovjeka, možemo sa sigurnošću i zahvalnošću vjerovati da naša sadašnjost oplemenjena Božjim silaskom nije ništa drugo doli život prepun milosrđa i milosti!

Neka blagdan Božje poniznosti i uzvišenosti kroz dane Nove godine, u meni očovječi ono što je nečovječno, dehumanizirano, zaraženo, neosjetljivo, obavijeno zlom i mrakom, kako bih živjela u zajedništvu s Onim čija prisutnost cjelovito preobražava, daje nove obzore i moć da živim kao dijete Božje.

s. Nikolina Mišković