Deveta opomena svetog Franje

03.10.2013
Gospodin veli: Ljubite neprijatelje svoje (činite dobro onima koji vas mrze, molite za one koji vas progone i potvaraju). Onaj naime istinski ljubi svoga neprijatelja tko se ne žalosti zbog nepravde koju mu on nanosi, nego ga zbog ljubavi Božje muči grijeh duše njegove, te mu djelima pokazuje ljubav. (Deveta opomena sv. Franje)

Deveta opomena sv. Franje mogla bih se svesti na dvije riječi: ''Ljubi neprijatelja''. Riječi su to samog Isusa Krista koji se u Matejevom evanđelju tim riječima obraća svojim učenicima na Gori. U današnjem vremenu teško je ljubiti drugog. Suvremeni čovjek kao da je izgubio osjećaj za drugog, pa ljubi samo sebe i brine se samo za vlastitke probitke i napretke. Nije ni u prošlosti bilo znatno drukčije što nam potvrđuje postojanje ove opomene. Ipak, složit ćemo se, unatoč individializmu i sebeljublju, nije nam toliko teško ljubiti druge, posebice ukoliko su nam bliski, dragi, ljubazni.

Međutim, kako ljubiti neprijatelja? Traži li se od nas nemoguće? Kako iskazivati poštovanje i uzvraćati ljubavlju onome koji nas uništava i želi nam zlo? Kako kršćani iz Sirije, Egipta i drugih zemalja  koji su svakodnevno progonjeni i čija su naselja i crkve spaljene, a životi ugroženi mogu ljubiti svoje neprijatelje?

Budimo realni. Ogroman je zahtjev stavljen pred kršćane. Dok svi na zlo uzvraćaju zlom, kršćani su pozvani uzvratiti ljubavlju. Odakle nam snaga, gdje pronalaziti uporište za takvo ponašanje? Jedini odgovor za sva naša pitanja jest: Isus Krist koji umirući na križu oprašta svojim neprijateljima. On daje smisao svakoj našoj patnji, pa tako i onoj koja dolazi od neprijatelja. On zna da odlazi k Ocu svojemu, da je zemljasko prolazno i da je bolje život svoj izgubiti nego li ga spasiti. Stoga i poziva da se ljubi neprijatelja, pa možda i pod cijenu vlastitog života. Jer što čovjeku koristi ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi. Neljubavlju se upravo može nauditi duši, stoga smo i pozvani na sve nedaće uzvratiti ljubavlju uvijek imajući na pameti da je domovina naša na nebesima i da za njom moramo čeznuti.

Sjećam se kako su sestre pričale kako je tijekom rata u Bosni u jednoj prostoriji bilo zatočeno mnoštvo osoba među kojima je bila i jedna naša starija časna sestra. Vidjevši da je mladom vojniku koji je došao u tu prostoriju s ciljem da ih ubije otpalo jedno dugme na košulji, sestra, koja je cijeli život ponizno obavljala svoj posao, obratila mu se riječima: ''Daj, sinko, da ti prije nego što nas ubiješ, prišijem dugme na košulji.'' Kažu da mladić nije mogao doći k sebi te je napustio prostoriju ostavivši ih na životu. Konkretan je to primjer koji pokazuje kako jednostavna ljubav mijenja i preobražava. Da mu se sestra obratila s nekim prezirnim tonom, vjerojatno bi i ishod cijelog događaja bio drugačiji. Ovako pak, svojom brigom za neprijatelja ona je spasila sve one koji su bili s njom, ali isto tako i spasila i njega od činjenja zla bar taj dan, a možda i sve ostalo vrijeme tijekom ratovanja. Velika je moć ljubavi. Stoga, ne potcjenjujmo je iako nam nije jednostavno ići takvim putem. Jer drugi put za kršćanina ne postoji.

s. Maja Ivković