Na Kalvariji je već sve utihnulo. Jučerašnje
izvješće završilo je riječima: „Na mjestu
gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu grob u koji još nitko nije bio
položen. Ondje…, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.“ Tišina Velike
subote sve je prekrila. I izgledalo
je mnogima da je sve završilo. No, postoji netko tko se nije pomirio s takvim
dojmom.

Kad je sve bilo mirno, u osvit prvoga
dana u tjednu, nekoliko žena hiti prema grobu u kojemu je Isus bio pokopan. Kao
da se nisu mogle pomiriti s činjenicom da je tako nasilno otišao i da ga više
nema među njima. Zato su i pošle prve na njegov grob, kao što i mi znamo činiti
dragoj osobi kad umre. Idu do groba da pokojniku iskažu ljubav. Ušle su i među
smrtne sjene samo da mu budu blizu. Na simboličan način „suukopane su s Kristom“ (Rim 6,4) – rekao bi sv. Pavao. Ali pitanje
koje će čuti pokazat će da je vjernost Kristu nešto puno drugačija od časna
štovanja pokojnika. „Što tražite živoga
među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio…“ (Lk
24,5-6). Žene koje su se pitale o otvorenomu i praznom grobu, sjetile su se. I
baš kada su izvršile taj nalog, u Evanđelju postaje jasno da to nisu bezimeni
likovi. Bog se njih sjetio. To su Marija, Ivana i Marija Jakovljeva (Lk 24, 10).
To sam ja, to si ti, brate i sestro moja. Tebe i mene je Gospodin u dlanove
svoje urezao i rekao: TI SI MOJ!

U vazmenome bdijenju kršćane okuplja
ona ista čežnja i isti dar vjere. Poput žena zastanimo pred grobom, dok se
mnogi drugi prepuštaju uvjerenju da je smrću sve ili puno toga završeno. Za nas
Kristov grob postaje početkom. Kada se Bogu govori i u njega vjeruje, tada sve
može započeti od završetka. I mi poput dobrih žena pristupamo i tražimo tijelo
Gospodina Isusa (Lk 24,3). I mi poput Petra došli smo da se sami uvjerimo. I
nećemo naći tek prazan grob, nego ćemo pronaći živo i proslavljeno, uskrsnulo
Tijelo Kristovo.

Petrovo osvjedočenje pred praznim
grobom pobuđuje u njemu najprije čuđenje koje tek nakon susreta s Uskrslim
Gospodinom prerasta u vjeru. Našašću „praznog groba“ Luka pridaje posebno
značenje: njime želi ukazati na tjelesnu cjelovitost Isusova uskrsnuća. „Prazan
grob“ za Luku je dokaz koji dovodi do uskrsne vjere koja se temelji na
objavljivanju uskrsnulog i njegovoj riječi.

Što mi je činiti Gospodine, kome mogu
i trebam poći i posvjestiti mu tvoju uskrsnu pobjedu? Isuse, ispuni me uskrsnom
radošću koja nije ni stidljiva ni umjetna, i daj da je takvu mogu darovati
drugima, i svjedočiti da si uskrsnuo, prešao iz smrti u život. Liturgijsko
slavlje ima samo jedno vrijeme – sadašnjost, danas je Isus uskrsnuo za mene i
za tebe. Ova noć, u kojoj cijela crkva slavi Uskrs nam svjedoči da s Bogom
nikad nismo na kraju, nego uvijek na početku.       

  s. Ivana Džambas