Uz blagdan
Rana sv. Franje, 16. i 17. rujna u Zagrebu, pri franjevačkom samostanu i crkvi
Svetoga Križa u Sigetu je održan skup kojim je obilježena 800. obljetnica
Porcijunkulskoga oprosta i 500. obljetnica diobe Prvog franjevačkog reda. Na
susretu uz s. Katu Karadža, provincijsku predstojnicu, nazočile su i naše
sestre iz Zagreba i okolice te novakinje, postulantice i kandidatice koje su
animirala uvodnu molitvu.

Prvog dana,
16. rujna, u dvorani župe Svetoga Križa u Zagrebu održan je prvi dio ovoga
skupa. Najprije je nazočne pozdravila predsjednica Vijeća franjevačkih
zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s. Kata Karadža, te domaćin,
gvardijan franjevačkog samostana na zagrebačkom Sigetu, fra Rajko Gelemanović.
Usto je pročitana i poruka krčkoga biskupa Ivice Petanjka, koji je kao
franjevac uputio bratsku riječ pozdrava svim sudionicima.

Nakon toga
slijedila su izlaganja. Najprije je fra Rozo Brkić iz Hrvatske franjevačke
provincije svetih Ćirila i Metoda prikazao povijesne okolnosti u kojima je
sveti Franjo izmolio Porcijunkulski oprost, kao i kasniji razvoj koji je donio
napetosti oko ovoga Oprosta. Pritom je predstavio važnost najranijih svjedoka
ovoga Oprosta koji su spomenuti i u Teobaldovoj diplomi kao prvom službenom
sačuvanom crkvenom dokumentu iz 1310., što je osobito važno u svjetlu činjenice
da se nekon 1270. godine osjeća problem nedostatka dokumenta o dodjeljivanju
Oprosta. Osim toga, još je Paul Sabatier 1893. godine tvrdio da je
Porcijunkulski oprost izmišljotina braće spiritualaca unutar franjevačkog reda,
da bi dvije godine kasnije, nakon istraživanja teksta “Rasprave o
Porcijunkulskome oprostu” fra Franje Bartolija iz 1335. koja će ujedno
biti i prva franjevačka tiskana knjiga, otklonio svaku sumnju u autentičnost
Oprosta. Fra Rozo je naglasio da se ovi i mnogi drugi dokumenti mogu naći i na
hrvatskom jeziku u knjizi “Porcijunkulski oprost” koja je nedavno
objavljena u izdanju biblioteke “Brat Franjo”. U nastavku govora o
Porcijunkulskome oprostu fra Zvonimir Brusač iz Trećeg samostanskog reda
svetoga Franje prikazao je značenje i duhovnost ovoga Oprosta. Naglasio je da
je Franjino traženje Porcijunkulskoga oprosta plod njegova duhovnoga puta i
poslanja. Sam se Franjo smatrao “najvećim grešnikom” i započeo je s
pokorničkim načinom života. U tom se smislu može pratiti kontinuitet od njegova
osobnog iskustva Božjeg milosrđa i oproštenja u mjestu Poggio Bustone, preko
poslanja braće da propovijedaju pokoru u svjetlu obraćenja, do želje izrečene
kod proglašenja Porcijunkulskoga oprosta da bi htio da svi dođu u raj.

Nakon
pauze, program je nastavljen izlaganjima o diobi Prvog franjevačkog reda, to
jest o onim događajima koji su doveli na podjelu Reda na franjevce konventualce
i franjevce koji se najčešće zovu opservantima. O tome je najprije govorio fra
Josip Sopta iz Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. On je
nastojao pojasniti specifičnost reformskih strujanja unutar franjevačkoga reda
koji su se pojavljivali u obliku revnitelja i spiritualaca još od samih
početaka Reda, a osobito kao opservanti u 15. i 16. st. Pritom je naglasio
posebnu važnost bule pape Leona X. “Ite vos” iz 1517. godine, koja je
trebala biti bula jedinstva te kao takva uspostaviti jedinstvo svih struja
unutar franjevačkog reda, ali je na kraju postala bula diobe. Fra Josip je osim
toga pokazao odnos koji je postojao između osjećaja za realnost unutar
konventualske struje i impulsa koji su Redu davali pripadnici različitih
revniteljskih i reformskih pokreta. Upravo je sljedeći izlagač, fra Ljudevit
Maračić iz Provincije franjevaca konventualaca sv. Jeronima pojasnio je
okolnosti pod kojima konventualci nisu prihvatili pokušaje da ih se sjedini s
ostalim strujama franjevačkog reda, a onda i kako je Sveta stolica uredila
njihove odnose s Redom Manje braće bulom “Omnipotens Deus” od 12.
lipnja 1517.. Kako fra Jozo, tako i fra Ljudevit, pokazali su i kakvi su odjeci
ovih promjena bili u našim krajevima.
U trećem djelu prvoga dana skupa bilo je riječi o posljedicama diobe i
perspektivama za budućnost franjevačke karizme. Najprije je s. Natalija Palac
iz kongregacije Školskih sestara franjevki prikazala kako je došo do bujanja
novih reformskih struja unutar Reda Manje braće kao što su bili reformati,
diskalceati i rekolekti, a na poseban je naglasak stavila na problematiku koja
se odnosi na Treći samostanski red svetoga Franje osobito kad je riječ o
kongregacijama redovnica. Na koncu je kao jednu od bitnih značajki franjevačke
karizme izdvojila “nemir” koji održava karizmu živom. Stjepan Lice iz
Franjevačkog svjetovnog reda okrenuo se još više perspektivama u življenju
franjevačke karizme. Pritom se osvrnuo na žar s početaka, ali je naveo i ono
negativno što se danas sreće u životu franjevaca i franjevki u sva tri reda.
Zaključio je da je franjevačka povijest povijest radosnog služenja Bogu i
ljudima te dodao kako bi se danas moglo govoriti o jednoj franjevačkoj kulturi
koja obuhvaća cijeli život.

Drugog dana
skupa, 17. rujna, na sam blagdan Rana sv. Franje, najprije je u crkvi Svetoga
Križa održano pokorničko bogoslužje koje je predvodio fra Ante Vučković. On je,
pošavši od biblijskih čitanja, progovorio o događaju Golgote, a osobito se
osvrnuo na rimskoga satnika koji je stajao podno križa. On je taj koji na kraju
u Lukinu evanđelju prepoznaje Isusa kao Pravednika. Za razliku od Isusovih
učenika i mnoštva naroda, satnik nije slijedio Isusa dok je on naučavao i činio
čuda, a ipak je sada on – poganin – jedini koji ga prepoznaje. Prepoznaje ga u
boli i smrti. Upravo bol i smrt pokazuju kakav je tko čovjek. Nama franjevcima
važno je to saznanje jer sv. Franjo u svojoj smrti pokazuje se kao čovjek
sasvim Božji i čovjek slobodan. Satnik na kraju odlazi bijući se u prsa, dok
glavari izruguju Isusa pred narodom. Narod je pak prethodno bio sklon Isusu, a
sada šuti. Slično i mi šutimo pred različitim oblicima današnjega izrugivanja
Krista i križa. Naše bi zajednice, zaključio je fra Ante, trebale biti
zajednice otvorenih očiju, spremne živjeti Krisotvu beskonačnu ljubav i
beskonačno milosrđe.
Nakon pokorničkog bogoslužja i ispovijedi, slijedilo je euharistijsko slavlje
koje je predvodio sisački biskup, mons. Vlado Košić, koji je i član Franjevačkog
svjetovnog reda. U homiliji biskup se osvrnuo na povijest vezanu uz
Porcijunkulski oprost i diobu franjevačkog reda, te je dodao: “Slaveći
ovaj veliki jubilej Porcijunkulskog oprosta i mi se, braćo i sestre, osobito
franjevci i franjevke u svim redovima, upitajmo što bismo mi donijeli Gospodinu
moleći ga da nam podari oprost za počinjene grijehe… Je li to grijeh
nejedinstva – pri čemu ne mislim na bogatstvo redova i franjevačkih karizmi
nego na duhovnu odijeljenost od svoje osobito najpotrebnije braće i sestara? Je
li to naš bijeg od odgovornosti za sve stvoreno? Je li to naše uzvisivanje i
odbacivanje poniznosti i siromaštva, kao temeljnog stava Asiškog sveca pred
Bogom, Crkvom i ljudima?” U nastavku je mons. Košić naglasio:
“Franjevačka obitelj, braća franjevci svih grana i u svim provincijama te
sestre franjevke također u svim redovima i provincijama, a osobito u našem
hrvatskom narodu, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, stoljećima
nesebično svjedoče Krista raspetoga i uskrsnuloga, nose svoj križ – i često
križ čitavog našeg naroda, pomažu svakom potrebitom, služe i znak su
prisutnosti Kristove, njegove ljubavi i milosrđa, njegove dobrote i nježnosti.
Zato je ovaj dan prigoda da u ovu Euharistiju stavimo svoju zahvalu za tolike
svece i blaženike, sluge i službenice Božje, tolike poznate i nepoznate
svjedoke Kristove ljubavi u našem hrvatskom narodu upravo iz redova velike
franjevačke obitelji koja je kroz stoljeća ostala vjerna Kristu i danas
neumorno naviješta Evanđelje svemu svijetu.” Homiliju je zaključio željom
i nadom da će Franjin primjer biti nadahnuće i za sve franjevke i franjevce.
U popodnevnom dijelu drugoga dana skupa fra Miroslav Petrac iz Hrvatske
franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda izveo je svoju pjesmu Majci Božjoj
Anđeoskoj, a nakon toga dramaturginja Sanja Nikčević najavila je dramsku
predstavu “Mirotvorac u Bolonji”.

Nakon toga
dramski umjetnik Ivan Ševo s kolegama izveo je tu predstavu koja je nastala na
temelju teksta fra Bernardina Škunce. Riječ je zapravo o ulomcima iz njegove
knjige “Mirotvorac u Bolonji” koji govore o životu i karizmi sv.
Franje. (ssf/ika)

 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox