U Starom zavjetu čovjek
koji susretne Boga mora umrijeti. No s dolaskom Isusa Krista mnogo toga se
promijenilo. Oko njega su se okupljali svi, i carinici, i grešnici, i
pismoznanci, i farizeji. Na mrmljanje Isus obično odgovara prispodobom. Ona
obično zrcali realno stanje oko njega. Snaga je ove prispodobe u kristalnoj
jasnoći koja oslikava realne odnose, ako stavimo Isusa u lik Oca, carinike i
grešnike u lik mlađeg sina, a farizeje i pismoznance promatramo kao starijeg
sina. Otac ne osuđuje ni jednog sina. Promislimo koji to otac daje  šakom i kapom svoja dobra, znajući da još
nije vrijeme za to. Jer mlađi sin odlazi i rasipno živeći troši očevo
bogatstvo. Zapitajmo se koliko smo puta primili ono što nam Otac nebeski daje?
Često tratimo svoje darove, talente, snagu, ljepotu, mladost,… a zašto?