Da bi se mogli opisati svi osjećaji i događaji velikih dana koji su iza nas potrebno je uživjeti se i jednostavno ih iskusiti. Pokušat ću, stoga, koliko-toliko približiti ljepotu zajedništva, bogatstvo i slavlja svetih otajstava doživljenih tijekom ovih dana u jednom malom afričkom mjestu u Ugandi, u župi Rushooka i njezinim filijalama.
Kao što je cijela Katolička Crkva živjela na poseban način minule dane tako smo i mi doživljavale i proživljavale sa ljudima ovoga kraja u kojem živimo njihov način obilježavanja tih važnih događaja za sve nas. Iako se oni svake godine ponavljaju uvijek je nešto novo i uvijek se doživljavaju na drugačiji način.
Cvjetnicu ili Nedjelju Muke Gospodnje proslavili smo u župi svečanim euharistijskim slavljem i tako proslavili Kristov ulazak u Jeruzalem. Od mjesta odakle je započela procesija pa sve do ulaza u crkvu bili su prostrti po zemlji komadi platna koje žene nose i koriste za više namjena (npr. obaviju dijete i nose ga na leđima, ogrnu se, opašu se, nešto nose,…). Ti komadi platna su jako lijepi, najčešće šareni iako ih ima i jednobojnih. Promatrajući ih dobije se dojam da je svaki jedinstven i da se ni jedan ne ponavlja. Žene su ih prostrle na zemlju i napravljen je predivan put kojim je išao svećenik. Svi su se svečano spremili, djeca plesači, zbor sa predivnim instrumentima od kojih su bubnjevi davali poseban zvuk i dojam, a svi ljudi su imali različite grančice u rukama. Zanimljivo je bilo vidjeti kako su ispred crkve donijeli posječeno drvo sa kojeg je svatko, tko nije donio sa sobom grančicu, mogao si uzeti jednu. Tijek euharistijskog slavlja je po našem poimanju bio predug (tri-četiri sata), ali to njima ne izgleda tako. Dan je namijenjen samo za to i nema nikakve žurbe niti nervoze. Svi su veseli, raspoloženi i sudjeluju.
Na Veliki četvrtak imali smo obrede u župi. Gvardijan fra Petar Mburu Mwangi pranjem nogu uprisutnio je primjer koji nam je Krist ostavio da činimo i ljubimo jedni druge. Bio je također svečan i dojmljiv cijeli obred. Sestre su prinosile darove. Mi smo pripremile domaći kruh, šarena jaja i veliki bunt banana (matoke) iz naše plantaže. Nakon obreda ostali smo u tišini i klanjanju.
Na Veliki petak bio je križni put dug oko pet kilometara, od mjesta Rwahi do župe Rushooka, a predvođen vjeroučiteljima iz raznih fililijala župe i okolice. Bili su fratri iz naše župe, uz nas je bilo i drugih sestara te veliki broj vjernika (neki su rekli da je moglo biti između osamsto i tisuću ljudi). Svatko od nas je nosio u ruci ili na ramenu svoj napravljeni križ, a uz to se nosio naizmjenično od postaje do postaje i veliki križ. Neki roditelji su nosili djecu u naručju ili na leđima. Svi su pobožno i s poštovanjem sudjelovali i pjevali. Iako je tu bila prisutna masa ljudi mogla se osjetiti posebna tišina kao što i doliči pobožnosti tog dana. Bilo je jako vruće pa smo se svi znojili, a k tome smo još hodajući podizali i nimalo ugodnu prašinu. Međutim, sve to nikome nije smetalo. Kada smo na koncu stigli do crkve malo se predahnulo te su započeli obredi Velikog petka. Iako su svi zasigurno bili umorni od hodočašćenja taj umor se nije mogao primjetiti na vjernicima pa su opet u svemu dostojanstveno sudjelovali.
Na misi bdjenja na Veliku subotu smo otišle od kuće u pola sedam navečer, a vratile se u ponoć. Obredi su trebali početi u sedam sati. Kada smo došle pred crkvu bilo je samo nekoliko ljudi, među kojima oni koji su pripremali drva za vatru. Čovjek se pita: „Pa gdje su ti ljudi? Zašto se ne počinje na vrijeme i zašto već nisu okupljeni?“ Ovdje postoji neko nepisano pravilo da sve odvija jedan sat kasnije od najavljenog, ali opet nikad nisi siguran. Naše slavlje je počelo iza osam kada su se ljudi okupili i trajalo do pola dvanaest. Dojmljivo je bilo biti pored ognja koji se rasplamsavao i gorio tako lijepo i razgonio mrak koji se nadvio. Mnoštvo ljudi se okupilo oko ognja i čekalo svećenikov dolazak kako bi se počelo sa obredima.
Na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjeg bilo je najsvečanije. Sve su tako lijepo pripremili, a misa je trajala tri sata jer se sve pjevalo, a i ples je bio neizostavan. Dojmljiva je bila i svečana procesija djece uz ples i pjesmu kroz crkvu i nošenje evanđelistara na bijelom platnu. Nakon što su ga predali svećeniku započelo je još veće slavlje i ples uz pjevanje aleluje. Tog dana je kršteno trideset i šestero djece pa su roditelji, kumovi i rodbina zauzeli pola crkve. Promatrajući sve to ne može se ostati ravnodušan nego se vjera još više učvršćuje.
Na Uskrsni ponedjeljak misa je bila u našoj filijali Kaina. Kršteno je dvadesetero djece. Sve je opet trajalo oko četiri sata. No svi su sretni i zadovoljni. Nekoj djeci smo kupile odjeću i obuću za krštenje te dale hranu da si mogu pripremiti objed.
Na Uskrsni utorak bila je misa u našem mjestu Rwentobo. Također je bilo dugo. Kršteno je četvero djece. I kada se sve to promatra i doživljava onda se doista može posvjedočiti da ima dobrih vjernika, ljudi koji su odani Crkvi. Tijekom svih ovih dana mogla se u zajednici vjernika osjetiti njihova vjera i upoznati njihove običaje, mentalitet i sve ono što njih obilježava.
Nama je neobično da nema blagoslova jela ili posvećenja, ne bojaju se jaja, ali i to treba prihvatiti. Mi smo u zajednici šarale jaja pa smo ih nekim ljudima poklanjali. Oni su se čudili kakvo je to jaje, a neki su čak mislili da ih kokoši baš takve nose. U njihovom kraju imati jaja, rižu i meso je privilegija bogatih obitelji. Tako smo mi smo tijekom ovih dana imale pune ruke posla. Puno ljudi je dolazilo tražiti hranu, bilo je i bolesnih pa smo ih slale liječnicima. Djeci smo davale odjeću i obuću te školski pribor koji stalno traže, a neki su željeli raditi i zaraditi nešto za ove blagdane pa smo im i to omogućile, a bilo je tu i još puno drugih susreta, obilazaka i posjeta… Sve nas je to obogatilo i ispunilo radošću, ali pomalo i umorilo. Ipak, Bogu smo zahvalne da možemo na ovaj način i baš ovdje pomagati ljudima koji su toliko u potrebi.
Svima vama želimo sretan Uskrs, blagoslovljene i radosne uskrsne dane.
s. Kata Karadža
