Sv. Joakim i Ana ne spominju se u Svetom pismu, ali ih zato susrećemo u apokrifnom spisu. Najstariji poznati spis koji spominje Marijine roditelje – Jakovljevo protoevanđelje – potječe dosta godina nakon njihove smrti i smrti ostalih očevidaca Isusova vazmenog otajstva (nastao je u 2. st., a prvotno je napisan na grčkom jeziku, ali nam je ostala sačuvana redakcija iz 4. st., koja je nastala u Egiptu), a po svom sadržaju neodoljivo podsjeća na starozavjetni tekst o majci proroka Samuela (koja se također zvala Ana.
Apokrifi su pobožni spisi iz vremena prve Crkve koji imaju svoju vrijednost, ali valja istaknuti kako oni nisu uvijek vjerodostojni s obzirom na povijesne podatke, nego su više vođeni literarnom fikcijom putem koje žele potaknuti čitatelje na snažniju vjeru. Obično zato u njima pronalazimo one sadržaje kojih nema u Svetom pismu, ili im se ondje pridaje malo prostora, a posebno u tom smislu svoje mjesto imaju teme vezane uz Isusovo djetinjstvo i mladenaštvo, ali i mnoge druge. Ti su sadržaji s jedne strane rezultat dobro njegovane usmene predaje, jednako kao i novozavjetni spisi, ali su s druge strane nerijetko i rezultat piščeve potrebe da nadopuni “praznine”. Pri tome se osjeća i određeni stilski odmak od kanonskih spisa, odnosno u apokrifima nerijetko pronalazimo, za razliku od novozavjetnih tekstova, sladunjav pristup prepun nevjerojatnih ili slabo vjerojatnih zgoda, a kojima je cilj, kao što je već rečeno, potaknuti na što veću pobožnost. Zbog toga je teško procijeniti što je u njima vjerodostojno, a što nije, posebice u onim slučajevima kada nema drugih paralelnih izvora iz kojih bi se to moglo barem usporediti.
Prema apokrifnom spisu Protoevanđelje sv. Jakova, Joakim i Ana nisu mogli imati djece pa su molili Boga da im udijeli taj dar. Ime Joakim hebrejskog je porijekla i znači Bog čini jakim. Joakim je kao bogat čovjek svoje prihode od zemlje dijelio je na tri dijela – jedan dio za sirotinju, drugi dio je prikazivao Gospodinu kao žrtvu, a tek treći dio ostavljao je sebi i svojoj ženi Ani za život.
Unatoč pobožnom životu i stalnim molitvama, nisu imali djece, sve do duboke starosti, kad su im nade već ponestale. Biti blagoslovljen djecom značilo je u ono vrijeme imati posebnu Božju naklonost, ali isto tako svi oni koji nisu mogli imati djecu smatrani su u društvu manje vrijednima, a od Boga ostavljenima.
Upravo to je mučilo Joakima te je jednom prilikom, shrvan turobnim mislima, sa svojim stadom otišao u pustinju kako bi ondje u samoći oplakivao svoju sudbinu. No, jednoga mu se dana ukazao anđeo i rekao mu da će ga Bog blagosloviti djetetom. Potom se anđeo ukazao i Ani i navijestio isto. Obradovani tom viješću, obećali su Bogu da će dijete posvetiti u hramu.
Joakim se tijekom 40 dana povukao u pustinju da posti i moli ne bi li mu se Gospodin smilovao i dao potomka. Isto je kod kuće činila i njegova žena Ana.
Ana je u poodmakloj dobi rodila djevojčicu – Mariju. Tako su, prema Jakovljevu protoevanđelju, Joakim i Ana dobili posebnu čast, odnosno postali su roditelji Blaženoj Djevici Mariji, a djed i baka Spasitelju svijeta. Mariju će odgajati u svojoj kući do treće godine, a potom će ju, prema danom obećanju, odvesti u hram, gdje će ona provesti do svoje dvanaeste godine, kada će biti zaručena za Josipa.
Ana je jedno od mnogih svetopisamskih vlastitih imena vrlo raširenih u svijetu. U izvornom hebrejskom i u grčkom jeziku glasi Hannah i znači ljupkost, milost. Inačica ovog imena je mnogo: Ane, Anica, Ančica, Anika, Ankica, Anita, Anuša, Nuša, Hana.
S vremenom će ovaj Jakovljev apokrifni spis, uz neke druge, oblikovati pobožnost prema roditeljima Djevice Marije, a potom će se oni početi i liturgijski častiti. Tako postoje neka svjedočanstva koja potvrđuju kako se sveta Ana na Istoku častila već u 4. st., a car Justinijan I. je 550. god. njoj u čast sagradio crkvu u Konstantinopolu. Postoje i svjedočanstva koja potvrđuju kako su se ondje zajedno Marijini roditelji častili u 6. st., dok će se na Zapadu najprije pojaviti pobožnost prema svetoj Ani, i to u 10. st., a kasnije i prema svetom Joakimu, čini se značajnije tek u 16. st.
Papa Urban VII. uveo je blagdan svete Ane za Englesku 1378. god., a papa Grgur XIII. proširio ga je 1584. god. na cijelu Crkvu. Sam blagdan svete Ane se i na Istoku i na Zapadu slavio u različite dane tijekom stoljeća (npr. 25. srpnja, 9. rujna ili 8. prosinca), sve dok se puno kasnije nije utvrdio današnji. Sveti Joakim je ostao zasjenjen, ali je također uvršten u liturgijski kalendar 1584. god. (slavio se 20. ožujka), a tada su se, pa sve do 1969. god., dvoje supružnika slavili zasebno. Od te se godine njihov spomen slavi zajedno, i to 26. srpnja.
U ikonografiji se sveta Ana prikazuje s Joakimom, Isusom i Marijom, a oznake su joj knjiga i vrata. Sveti Joakim se obično prikazuje s lopatom, sa svetom Anom i Djevicom Marijom, a oznake su mu janje i golub.
I danas je puno raširenija pobožnost prema svetoj Ani nego prema svetom Joakimu, a vrlo je omiljena svetica u hrvatskom narodu. Zaštitnica je roditelja bez djece, trudnica, majki i baka, udovica, kućanica, tkalja, radnika raznih struka, a zazivaju je kod neplodnosti i izgubljenih stvari, te kao pomoćnicu pri lakoj smrti, kod kostobolje i groznice. U Njemačkoj su sv. Anu štovali rudari, rezbari drva i ebanovine i zlatari. Na papinskome dvoru sv. Anu su osobito štovali konjušari pa su na njezin blagdan priređivali svečanu procesiju. Svjedok je toga kulta crkva sv. Ane u Vatikanu podignuta 1505. godine.
Sveti Joakim se posebno časti kao zaštitnik očeva i djedova, ali i kao zaštitnik domaćica, trudnica i porodilja. Njihov se pak blagdan slavi također i kao dan posvećen bakama i djedovima. Štuju ih, posebno svetu Anu, uz katolike, i pravoslavci, anglikanci i muslimani.
S obzirom na sve rečeno, iako ne možemo sa sigurnošću reći tko su uistinu bili roditelji Blažene Djevice Marije i kakav im je bio životni put, bez imalo sumnje možemo zaključiti da je riječ o odabranim osobama koje je Bog nagradio tolikom milošću da budu roditelji Majci Božjoj i djed i baka Spasitelju svijeta. Gledajući Marijinu kasniju životnu mudrost i bezuvjetno predanje Božjoj volji, ne možemo nego zaključiti kako za to barem jednim dijelom možemo zahvaliti i predanosti tih dvoje svetih ljudi.
Preuzeto s web-stranice
