U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka.
Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova
majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao
moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri
mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha.
Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi
vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše
vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na
stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve
do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini
Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.
Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum.
Ondje ostadoše nekoliko dana. (Iv 2,1-12)

 

Bijaše svadba… Zasigurno
svatko od nas ima iskustvo sudjelovanja u svadbenom veselju. Bilo bi zanimljivo
poslušati ta različita iskustva. Što bi sve u našoj priči došlo u prvi plan?
Tko je sve ondje bio, što se jelo, kakva se glazba
svirala, do koliko sati se ostalo… i konačno: je li bilo veselo? Današnje evanđelje
donosi jednu takvu priču, u kojoj se ne spominje tko je sve bio od uzvanika,
ali se veli da je ondje bila Isusova majka i da je bio pozvan Isus sa svojim
učenicima.

Danas
se, osobito u redovničkoj kulturi, često rabe riječi biti i djelovati, kao i pojmovi
kontemplacija i akcija, možda zato što je prilično narušena ravnoteža među ovim
stvarnostima – kako u redovničkoj kulturi, tako i u svijetu uopće. Što to
današnjega čovjeka pokreće na djelovanje, gdje on stoji i odakle ide ususret
drugome? Na ta otvorena pitanja svaki će pojedinac, želi li osmisliti svoj život,
morati potražiti odgovor. Današnji svijet treba ljude koji žive kontemplativno,
koji mogu ponuditi nešto više od pustih riječi i površnih djela. Možda nas
današnje evanđelje, ako se njime ozbiljno pozabavimo, pouči kako biti prisutan,
u radosti i žalosti, u samoći i s drugima, u svakoj stvarnosti života. Bez te i
takve prisutnosti teško ćemo opažati i teško postajati osjetljivi za ono što se
događa u nama i oko nas.

Marija,
Isusova majka, bila je prisutna.
Možda bismo čak trebali reći: djelatno prisutna. Na svadbi je gledala i opažala
iz neke druge perspektive: uočavajući nelagodu jer je nestalo vina, osjetila je
da je došao čas njezina Sina. Zato se obratila najprije Njemu, a onda
poslužiteljima: Što god vam rekne,
učinite.

Evanđelja
ne spominju više nijednu Marijinu riječ, tako da je ovo na neki način njezina
oporuka. Pritom, u prvi plan dolazi Božja riječ: činiti ono što njezin Sin
kaže.

Papa
Benedikt XVI., u svojoj enciklici Bog je
ljubav, kaže da je

Cijeli
program Marijina života bio „ne stavljati samu sebe u središte, nego ostaviti
prostor za Boga“. Naime, „ona govori i razmišlja s Božjom riječi; Božja riječ
postaje njezina riječ, a njezina se riječ rađa iz Božje. Njezine su misli u
skladu s Božjim mislima, i njezina volja je jedno s Božjom voljom.“ Zato je i u
ovoj prigodi u prvi plan došla Božja riječ – činite što on kaže.

Na svadbu bijaše pozvan i
Isus i njegovi učenici. Evanđelist Ivan želi
naglasiti da je Isus od Oca pozvan da u jednoj uobičajenoj ljudskoj stvarnosti
objavi otajstvo svoje osobnosti, da ljudima otkrije svoj identitet. To je bio
prvi njegov javni nastup: Božji znak u kojem Isus objavljuje tko je Bog za nas–
Emanuel, onaj koji nas susreće u svim stvarnostima našega života.

Nakon
toga i učenici na nov način počinju vjerovati u njega, stječu povjerenje. Sada
znaju da se na njega mogu sigurno osloniti.

Što
možemo iz Kane ponijeti u svoju svakodnevicu? Neka svatko od nas na to odgovori
molitveno čitajući Božju riječ. Onomu tko sluša Božju riječ kako ga upućuje Marija
i tko Božjoj riječi u svom životu otvara prostor i vrijeme, događa se čudo. Sve
što je u njegovu životu kameno, bezlično, bezbojno dobiva drugi predznak.
Preobražava se, pretvara, dobivajući novi okus i boju, kako se i kaže u himnu Večernje
na svetkovinu Bogojavljenja:

Gle
čuda na riječ njegovu:
u posudama kamenim
rumenom voda postaje
u vino se pretvarajuć.

 s. Celina Vidak