Rodila se u Tagasti,u sjevernoj
Africi u kršćanskoj obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne
stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu
Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u
podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše
vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije
nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od
toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.

Kad se Monika rascvala u lijepu i
zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije.
On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak
na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven
Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba.
Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o Njemu više životom
nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove
nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa,
nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na
smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin.
Bilo je to prvo veliko životno djelo, te velike žene, u kojem je vjerno
surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila
je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca,
slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom,
suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je
još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima
im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem
strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao
ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga
života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila
poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio
biskup.

Kada je ostala bez muža Moniki bilo
40 godina. Sada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije
životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine
suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i
postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano.
Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla
za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga
ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih
zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega
sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum.
Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na
krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se
uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu,
Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.

Svetu Moniku slavimo kao ženu
izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha,
oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo
pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga
autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim
Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u
svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi sv. Augustina u
Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

Završetak zemaljskog života sv.
Monike i postignuće Vječne Mudrosti ovako u Ispovijestima opisuje sin joj
Augustin: “Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si
dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj
odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se
vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću
Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja
skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno
i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo
se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni
oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih
usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je
od Tebe.

Tako sam govorio, ako i ne upravo na
taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo
tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim
užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom
životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više
se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još
jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije
nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao
njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’

Što sam joj na to odgovorio, ne
sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u
postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest
i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo
vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam
s upitnim pogledom: ’Gdje sam bila?’

A kad nas je vidjela potresene od
žalosti, reče: ’Ovdje ćete sahraniti svoju majku.’ Ja sam šutio i susprezao
suze. Moj brat je nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u
tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima
što tako nešto misli, a onda pogleda u mene i reče: ’Gledaj što govori!’ Zatim
reče obojici: ’Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega!
Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.’
Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je
mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila…” (
Josip Antolović, SJ)

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox