Na
svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka, euharistijsko slavlje u istoimenoj župi u
Sarajevu na Marijinom Dvoru  u 18 sati predslavio je dr. fra Ivan
Šarčević, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene u suslavlju župnika
župe mr. vlč. Luke Brkovića i još četvorice svećenika te sudjelovanje velikog
broja vjernika.

U
svojoj propovjedi fra Ivan je govorio o krepostima i vrlinama koje su krasile
život sv. Josipa koji je bio skroman, samozatajan, radin, brižan, pravedan i
hrabar. Homiliju fra Ivana Šarčevića prenosimo u cjelosti.

 

SV.
JOSIP

Krepostan
čovjek – čovjek s vrlinama (Mt 1,16.18-21.24b)

Već
preko dva desetljeća označavamo naše vrijeme tranzicijskim, prijelaznim. I ne
znamo koliko će potrajati i kamo će nas odvesti prijelaz kojim hodimo više
nošeni događajima nego što smo njihovi tvorci. Kao da je sve poljuljano. Došlo
je ne samo do zamjene režima nego i do promjene vrednota, pa i slike čovjeka.
Jer doista kakvoga čovjeka želimo učiniti od sebe; kakvog se odgaja u obitelji,
u crkvi, školi, društvu u cjelini? Koji se uzor-čovjek postavlja
mladima ili ljudima uopće? U nama je čežnje ne toliko za savršenim i bezgrešnim
koliko za autentičnim i cjelovitim (integralnim) čovjekom, za dorečenim
čovjekom. No, kako ga ostvariti?

U
prijašnjim vremenima jedna od najboljih i najljepših oznaka za čovjeka bila je
da je krepostan, da ga rese vrline. I svece se označavalo ne
bezgrešnim nego onima koji su pojedine kreposti ili vrline ostvarili u visokom,
govorilo se, u herojskom stupnju. Tako je i s Josipom Nazaretskim. Iako s
oskudnim podacima koje nam donosi evanđelje, kršćanska predaja je ipak
formirala jasnu sliku ovoga sveca. Josip je potomak Davidov. Spaja stari i novi
zavjet, prvi i drugi savez, prvi i drugi izabrani narod. Od njegova roda dolazi
Mesija, Isus Krist. No, ono na što želimo svratiti pozornost jest činjenica da
je Josip krepostan čovjek, čovjek vrlina kao što su skromnost i samozatajnost,
radinost i brižnost, pravednost i hrabrost u pouzdanju u Boga te u preuzimanju
rizika u dilemama.

Spominjemo
Josipove vrline svjesni da to zvuči strano našim ušima. Sam riječ vrlina
odzvanja zaostalo, nekorisno i neupotrebljivo za današnji život. Danas su na
cijeni druge mjere za čovjeka, pa govor o skromnosti, brižnosti, pouzdanju u
Boga izaziva podsmijeh. Tko danas njeguje vrlinu samozatajnosti, zar ga se ne
smatra pomalo naivnim i nesnalažljivim?

Ne
treba bježati od činjenice da autentični ljudi i vjernici u svim vremenima
bivaju smatrani “naivnim”, nesnalažljivim, u nekoj mjeri i ludimza ovaj
svijet. Naravno, ovim se ne zagovara nikakav odlazak iz vlastite stvarnosti i
vlastitoga svijeta, nego upravo suprotno: posvemašnje stajanje na zemlji i
suočavanje s realnostima svoga svijeta i društva, nastojanje da se u našem
vremenu ostvare vrline sv. Josipa. Uostalom, potrebno je i današnjem svijetu,
kršćanstvu i Crkvi ljudi koji će biti “strani”, jedna vrsta skandala i izazova,
jedna vrsta Božje drugosti ovom svijetu koji bi rado potonuo u duhovnu
izvanjskost, vrijednosnu pustoš i neduh.

Josip
Nazaretski je skroman čovjek,
ne pokazuje se većim nego što jest. Današnjim se ljudima za uzor nudi bahat,
lukav i prepreden, samodopadan i samoljubiv čovjek, hvalisavac i moćan.
Nasuprot skromnosti koja sadrži poniznost, svijest ograničenja i osjećaj
prolaznosti, suvremeni čovjek ponaša se kao da je gospodar svega i kao da će
vječno živjeti. Biti skroman znači smjerno hoditi ovom zemljom, znati svoje
granice. Skromnost pritom nije držati sebe skromnim, nego neprestano
kontrolirati svoj nezajažljiv poriv sveznanja i oholosti.

Josip
je samozatajan. Kako strano,
naivno i ludo djeluje ova vrlina. Suvremeni čovjek živi u buci i areni stalnih
događanja. Sav je izvanjšten. Ako nije viđen, ne postoji. Ako nitko nije vidio
što je uradio, kao da ništa nije uradio. Ako nitko nije vidio da moli, kao da
nije vjernik. Današnji čovjek živi u iluziju da prati sve informacije, da je
upleten u sve, da je subjekt svega, da vlada svime, da je uvijek u središtu
pažnje, da je centar svijeta. Na koncu se osjeća prazan i opustošen. Zato tu
svoju prazninu i dezertnost popunja uvijek novim događajima, uvijek novim
doživljajima. I u prostoru pobožnosti i duhovnosti. Koliko je samo lutalica
duha koji uvijek misle da je bolje tamo gdje trenutno nisu. I pobožnost i
molitve nagomilavaju, traže uvijek nove doživljaje, manifestacije, sakralne
spektakle. Gotovo je sve u prividu količine i mobilnosti. Sv. Josip je
samozatajan, rekli bismo tihi čovjek svakodnevnih obaveza i dužnosti, čovjek
zatajan, sabran i skrovit.

Daljnja
Josipova vrlina jest da je radin.
Biti radin u kulturi koja ne cijeni radnika nego si je postavila kao mjeru
čovjeka potrošača, mjerilo da sa što manje rada odnosno nerada, stekne što više
novca, stvarno djeluje smiješno i naivno. Raditi i zarađivati, cijeniti i
pravedno nagraditi/platiti tuđi rad u društvu i državi u kojoj vlada
strukturalni kriminal i tajkunstvo, rijetkost je. Kriminalci i politički
mešetari su uzor. Srebroljupstvo je poništilo ideale tolikih i mladih ljudi.
Vrijednost nije studij. Posjedovanje bez rada i težnja za vlašću nema granica.
Štoviše bogaćenje na sirotinji i siromaštvu, na patnji drugih, gotovo je
normalno za naš svijet. Josip Nazaretski je pošteno živio od svoga rada.

Josip
je brižan. Predaja ga označava
brižnim suprugom i ocem. Kako zvuči riječ brižnost u kulturi u kojoj se čovjek
brine ako ne samo a ono najviše za sebe a i to jedva stiže pa očekuje da se svi
brinu za njega a da je on bez-brižan, ostavljen da sam slobodno uređuje
svoj život po svojoj volji. Brižnost uključuje odgovornost i nježnost.
Živimo u kulturi oskudne brižnosti. Mnogi a ne samo poglavari i vođe hoće
vlast, ali ne brižnost, stvarnu odgovornost za druge, nego očekuju da svi njima
služe. I crkveni ljudi smatraju kao da svi moraju služiti njima (Crkvi), a oni
nikomu, premda su im usta puna “mučeničkog” služenja. Naša društva i religijske
zajednice prepune su ljudi koji ne vode brigu o drugima, koji se ponašaju vrlo
neodgovorno, nemilosrdno i nesolidarno. Može se živjeti s drugim i nikada ga ne
upitati da mu se što pomogne. Lišeni smo brižnosti. A kako i ne bismo bili kad
je i u crkvi i među svećenicima glavni kult slobodnoga vremena. U svetinju
slobodnog vremena se ne smije dirati, a njega je sve manje jer sve više vremena
trošimo na sebe i izgrađivanje svoga ugleda i vlasti. Uvijek pazimo hoće li nam
netko oduzeti vrijeme, a ne hoćemo li biti od koristi drugima, čak i ondje gdje
je naša odgovornost da posvetimo brigu za druge. Od Josipa nam nije ostala ni
građevina ni knjiga, nije ostala nikakva organizacija ni ideja. Ostao je važan
kao ključna osoba koja je brižno bdjela nad svojom obitelji, nad povjerenim
osobama.

Josip
je pravedan. Kada bismo imali
samo ovu krepost, krepost pravednosti, mogli bismo se smatrati integralnim
ljudima. Pravednost je jedna od temeljnih ljudskih kreposti, pretpostavki da
možemo vjerovati u Boga. Označava da se svakome dadne ono što mu pripada. I
Bogu i ljudima. Za Bibliju je pravedan čovjek onaj koji se drži Božjih
zapovijedi, koji je bogobojazan, koji ne krade, ne laže, ne sudi i ne optužuje
krivo, koji se ne vodi požudom za materijalnim ni tijelima drugih, koji ne
orobljuje siromašne.

Josip
Nazaretski ima i vrline koje su uvijek rijetkost. On je hrabar, jak čovjek koji svoju
jakost temelji na pouzdanju u Boga i odatle se ne boji budućnosti. Evanđelje
govori kako se Josip kolebao što učiniti sa svojom zaručnicom Marijom. Kolebao
se ne iz straha nego, jer je bio pravedan, da ne povrijedi Božje zapovijedi.
Ali bio je otvoren Božjem glasu u sebi. San je slika za to. Božji anđeo, Božji
glasnik mu se objavljuje u snu i poziva ga na odvažnost, na preuzimanje rizika.
Rizika s Bogom. Koliko je danas ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični,
reći što misle, koji su mekušci, oportunisti, kompromiseri, kod kojih može i
ovako i onako, koji se straše ući u brak, koji su dopustili da se s njima
poigravaju politički i duhovni smutljivci. Malo se u kršćanstvo govori o Josipovoj
hrabrosti utemeljenoj na vjeri, kroz godine bijega u Egipat, kroz razne kušnje
i nerazumijevanja.

 Da
zaključimo: Mnogi današnji katolici (i Hrvati), u Bosni i gradu Sarajevu, žive
u osjećaju poraza, velikoga gubitka. Nažalost ne mogu priznati da je taj
gubitak velikim dijelom posljedica vlastitih zabluda i grijeha, osobnoga
ljudskog i vjerničkoga zakazivanja. Mnogi su u ovom gradu dvostruko
depersonalizirani, razosobljeni, poniženi u dostojanstvu kao manje vrijedni: od
svojih i od drugih. Mnogima je oduzeta budućnost i stalno im se sugerira da im
budućnost nije u njihovoj tradiciji i njihovom domu. U Crkvi se jedni ponašaju
sektaški i od Crkve prave navijačke klubove i mračne prostore samo za svoje,
vrše nadzor i provjere, kontroliraju milost i nameću poreze na molitvu (i
nacionalnost). Prisutan je verbalni elitizam i duhovnjački elitizam. Josip
Nazaretski nas poziva da se prisaberemo, da podvučemo crtu i da ne čekamo kamo
će nas ovaj prijelaz odnijeti nego da se izgrađujemo kao integralni ljudi.

Nećemo
pogriješiti ako se vratimo Josipovim krepostima: skromnosti, samozatajnosti,
radinosti, brižnosti, pravednosti, hrabrosti što dolazi iz pouzdanja u Boga.
Time se nećemo materijalno obogatiti, ali nećemo osiromašiti. Štoviše, vratit
će nam se smisao života, životna radost i ono tako potrebno samopoštovanje.
Zato valja iznova osluškivati tihi Božji glas u nama, kojeg ćemo prepoznati po
tome što od nas traži naš osobni odgovor, odgovor koji je među mnogim ponuđenim
možda najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo najteži. Bog i nama kao i Josipu
kaže: Ne boj se! Preuzmi rizik saveza sa mnom. Neću te ostaviti.

 Izvor: www.svantosarajevo.org

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

listopad 2021
P U S Č P S N
« ruj.    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031
WordPress Video Lightbox