On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica. Ps 1,3
Riječi su ovo iz prvog psalma u kojem je pravednik uspoređen sa stablom zasađenim pokraj voda tekućica. Naizgled se čini jednostavna usporedba, ali zapravo psalam nudi puno dublje značenje od slike koja nam se automatski stvori pred očima čuvši ove riječi.
Rijetki su ljudi koji prolazeći ulicom obrate pozornost na neko stablo i o njemu razmišljaju. Evo, sami sebi odgovorite kad ste zadnji put uočili neko stablo u vašoj blizini i promišljali o njegovoj ljepoti i svemu onome što on „doživljava“ tijekom jedne godine. U biblijskoj književnosti stablo se promatralo s divljenjem i ono je predstavljalo simbol života i plodnosti. U kraju gdje je flora i fauna uvjetovana izmjenom suhih i kišnih razdoblja, stabla koja su neometano rasla unatoč tim promjenama su izazivala strahopoštovanje pa stoga i ne čudi da su im se često pripisivale neke posebne karakteristike („stablo života“, „stablo spoznaje dobra i zla“).
Stablo iz ovog psalma je pak okarakterizirano kao „zasađeno“. Nije to, dakle, neko samoniklo stablo iz nekog sjemena. Netko je to stablo u jednom trenutku njegovog rasta presadio s jednog mjesta na neko drugo. Što nam želi psalmist poručiti ovom metaforom? Pravednik je čovjek koji pristaje na promjenu na svojem putu sazrijevanja. Ne smatra samog sebe apsolutnim gospodarom svojeg života, nego dopušta da ga druge stvarnosti mijenjaju. U ovom slučaju uzrok promjene su Bog i njegov zakon o kojem čovjek razmišlja dan i noć. Zbog te riječi on dopušta napuštanje svojeg prirodnog okruženja u kojem je pustio korijenje i navikava se na novi ambijent. Nije to jednostavno, ali baš u tome i jest srž njegove pravednosti. Nije pravedno ono što on pravdom smatra, nego ono što Božja riječ od njega traži.
On je zasađen pokraj „voda tekućica“. Ovaj hrvatski prijevod baš i ne odgovara najbolje hebrejskom tekstu jer se zapravo radi o umjetnim kanalima koji su prokopani zbog navodnjavanja vrtova vodom. U zemlji poput Izraela gdje vegetacija ovisi o kiši imati na raspolaganju jedan stalni dotok vode smatralo se velikim bogatstvom. Takvi vrtovi su podsjećali na rajski vrt i uglavnom su tako uređene vrtove imale kraljevske obitelji. I sad ovdje vidimo što se dogodilo čovjeku koji vjeruje Božjoj riječi. Dobio je nešto puno bolje od onog što je mogao i zamisliti. Zasađen je u ambijent jednog rajskog ili kraljevskog vrta gdje ima vode u izobilju i gdje može donositi svoj plod, a njegovo lišće nikada neće venuti. To znači da će vječno živjeti. Dospio je tako u vrt koji je uredio neki mudri poljoprivrednik sposoban pretvoriti pustinju u plodno područje. Dospio je u ruke Boga života koji ga je presadio iz vlastite pustoši, natopio svojom brižnošću i pretvorio u plodnu oazu snagom svoje riječi.
Mogli bismo sad na kraju zavidjeti ovom pravedniku i njegovoj sreći, ali psalam daje i nama recept za takav život. Nije ovog čovjeka to sve snašlo zato što ga je Bog izabrao kao neki sretni dobitni broj, nego je on postao pravednik tako što je o Božjim riječima razmišljao i u njima pronašao zadovoljstvo i sreću. Kad Božja riječ postane i nama ugoda, a ne teret, spoznat ćemo i mi izvore vode žive u nama. Počnimo, stoga, „uživati u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misliti dan i noć“.
tekst: s. Maja Ivković
fotografija: s. Monika Džepina
