Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda
kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je
taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se
dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s
njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje
se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše
prorok: ’A ti, Betleheme,zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima
Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’« Tada
Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda.
Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete.
Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni saslušavši
kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok
ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu,
obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom,
majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i
prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju
Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.
(Mt 2, 1-12)

Isusovo rođenje s jedne strane predstavlja
radost za anđele i pastire, s druge strane strah za Heroda. Anđeli se raduju,
pjevaju pjesmu, a Herod u svome dvorcu strepi za svoje kraljevstvo bojeći se da
mu ga novorođeno Djetešce ne oduzme. Herod, vladar kojega se svi boje, koji se
razmeće svojom moći da upravlja tuđim životima najednom postaje malen bojeći se
tek rođenoga djeteta. Herodu dolaze Mudraci, on im iskazuje dobrodošlicu i
ljubaznost tražeći od njih da saznaju gdje je taj novorođeni Kralj. Na putu
pojavljuje se zvijezda koja pokazuje put mudracima. Herod saziva sve svoje
vračare i čarobnjake da sazna što više o Novorođenčetu, ali ne uspjeva. Mudraci
su jednostavno osjetili nešto u svojoj nutrini i odlučili su slijediti zvijezdu
koja ih dovede do Isusa. Mudraci dolaze iz raznih dijelova svijeta, predstavljaju
sve nacije, rase, klase, oni su nevjernici ali nisu žalili prijeći toliki put
kako bi se poklonili Kralju. Slijedili su zvijezdu, kao što ljudi slijede ideju
kojom su oduševljeni, kao da su imali neku viziju ili neki san u glavi, a još
više u srcu. Tko slijedi zvijezdu, taj će pokušati skok u nepoznato, taj će se
uzdati u svoje čežnje više nego u dobre savjete.

Mudraci  predstavljaju svakoga od nas. Samo su nam
primjer kako i koga trebamo slijediti. Oni nisu poznavali Kralja, ali u svome
srcu otvorili su se Božjem vodstvu i zato su prepoznali pravu Zvijezdu. Stoga
slobodno možemo reći da svaki čovjek ima neku zvijezdu koja ga vodi do
betlehemskog djeteta ili mu bude zvijezdom vodiljom u životu. Opasnost je
velika jer se možemo povesti za istinitim ili lažnim zvijezdama. Oni koji se
orijenitiraju prema pravim zvijezdama sigurni su da će stići do svoga cilja. Te
zvijezde u čovjekovom životu mogu biti različite: obitelj, dobar odgoj, živa
župna zajednica, dobar svećenik, dobar prijatelj. Herod nije mogao prepoznati
pravu zvijezdu jer je tražio na krivim mjestima i putovima, usmjerio se prema
tmini. Čuo je da se rodio Mesija-svjetlo. To nimalo ne raduje Heroda, on ne
želi to svjetlo, traži načina da ga ukloni. Kada netko želi naći svjetlo, Bog
će mu lako pokazati način pronaći ga, poslat će mu pravu zvijezdu.

Herod predstavlja svaku onu osobu koja koristi nedozvoljena
sredstva da ostvari svoje ciljeve i bude sretan na račun tuđih leđa, a s druge
strane očekuje Božji blagoslov. Predstavlja svaku osobu koje ne ide u Crkvu, ne
prima Božje sakramente, a očekuje Božju blizinu. Bog se ne da zavarati. To je
jasno pokazao i Herodu.

Kraljevi poklonivši se pred Bogom darivali su
svoje dare. Kakav je naš poklon koji upućujemo Bogu? Je li mi znamo darovati
Bogu išta osim svog presiromašnog srca? Vrlo često umjesto darova pred Boga
stavljamo svoje grijehe. Kad bi samo malo topline svoga srca poklonili Bogu.
Kad bi se samo znali susresti se s Njim u najsiromašnijima, starima, bolesnima.
Ne očekuje Bog od nas puno, već samo da i onaj mali plamen zablista u srcima
našim. Pokloni kraljeva bili su tamjan, zlato i smirna. Neka tamjan koji mi
dajemo Bogu bude ljepota naše duše, neka zlato bude svaka lijepa riječ i neka
smirna bude briga za druge. Ovoga Božića umjesto slamice pred rođenoga Kralja
prostrimo svoje srce. Mudraci su postali glasnici rođenog Mesije, svaki je u
svoj kraj pronio tu poruku. Budimo i mi glasnici u svojoj zemlji pronoseći
radost i poruku betlehemskog Djeteta.

s. Franciska Ivanović