U našem samostanu sv. Franje u Kloštru Ivaniću, od 17. do 19. travnja 2026. godine, održan je provincijski seminar za juniorke na kojem su sudjelovale s. Antonija Klišanin, s. Rahela Mihaljević i s. Ivana Džeko. U jubilarnoj godini, u kojoj slavimo 800. obljetnicu smrti sv. Franje, tema seminara bila je “Tko umire sebi, rađa se za vječni život!”, a voditeljica je bila s. Ivana Pavla Dominković, odgojiteljica juniorki.
Seminar je započeo molitvom sv. Franje Asiškoga za mir, iz koje je i preuzeta tema susreta. U uvodnom predavanju s. Ivana Pavla potaknula nas je na razmišljanje o umiranju sebi, po uzoru na sv. Franju, kako bismo bile slobodnije i otvorenije za Božje djelovanje u našim životima. „Ništa svoje ne zadržite sebi, da vas cijele primi Onaj koji se vama cio dariva.“ To je franjevačko „umiranje sebi“. Ono ne znači izgubiti život, nego dopustiti Bogu da u nama ukloni ono što nije život; prestati se držati za ono što nas ne vodi u život i odreći se vlastitoga ega kako bi se napravilo mjesta za Boga. Sestra Ivana Pavla istaknula je nekoliko događaja iz Franjina života u kojima je umirao sebi, svojim željama, odnosima, osjećajima i ponosu, te na taj način postajao manjim bratom. U susretu s gubavcem prešao je preko gađenja i prezira te, u slobodi srca, poljubio onoga koga prije nije mogao ni pogledati. Prigrlivši ono što mu je bilo teško, osjetio je duboku slobodu i radost.
Sveti Franjo umirao je sebi i kada je pred ocem svukao svoje haljine, ne zadržavši ništa za sebe. Po njegovu primjeru i mi smo pozvane skinuti maske koje nosimo, „ogoliti se“ pred Ocem i ne bojati se istine o sebi, jer jedino nas istina oslobađa. Skidajući sa sebe sve i ostajući bez ičega, možemo iskusiti blagost i mir o kojima sv. Franjo govori bratu Leonu opisujući savršeno veselje. To se veselje rađa u trenucima kada nas više ništa i nitko ne može povrijediti ni rastužiti, niti nam što oduzeti, jer ništa ne posjedujemo. Oslobođene svoga „ja“, možemo radosno sve podnositi poradi Krista i ljubavi prema Bogu. Umiranje sebi, nadalje, očituje se u duhu malenosti i služenja braći i sestrama. Ono se ne događa se jednom, nego je svakodnevna liturgija srca, naglasila je s. Ivana Pavla, potičući nas da se ne bojimo svojih slabosti, teškoća i mana, nego da sve predamo Bogu te zahvalno i radosno živimo svoj poziv, donoseći drugima Božju ljubav i milosrđe kao manje sestre.
Nakon predavanja imale smo prigodu razmatrati pred križem sv. Damjana i, poput sv. Franje, dopustiti Raspetomu da nam progovori, da nam odgovori na pitanje: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Potom je uslijedila zajednička večernja molitva sa sestrama te euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Dan smo završile razmatranjem Božje riječi uz odlomak iz Ivanova evanđelja o pšeničnom zrnu, koji nam pokazuje da umirati znači živjeti, jer jedino kroz umiranje donosimo plod.
Drugi dan seminara provele smo u svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici. Po dolasku smo dobile pitanja za osobni rad i razmatranje. Ona su nam pomogla osvijestiti gdje gubimo svoju slobodu, gdje se opiremo „umiranju sebi“, što nam daje radost u pozivu te na što nas Bog danas konkretno poziva. Nakon osobnog rada sudjelovale smo u euharistijskom slavlju u bazilici Majke Božje Bistričke, gdje smo sve svoje misli predale u Božje ruke. Predanje Bogu i umiranje sebi najsnažnije nam je pokazao Isus svojom smrću na križu. Hodajući postajama križnoga puta razmatrale smo njegovo darivanje za nas, ali i ono čemu mi još trebamo umrijeti kako bismo živjele puninu života. Slijedilo je vrijeme za razgovor, molitvu, šetnju i osobnu tišinu. Po povratku u Kloštar Ivanić dan smo zaključile zajedničkim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u samostanskoj kapelici.
U nedjelju ujutro otišle smo na groblje pomoliti se za sve pokojne sestre koje su prigrlile „sestricu smrt“, kako ju je nazivao sv. Franjo. Razmišljale smo kako je za njega cijeli život bio umiranje sebi, a tjelesna smrt tek završni korak koji vodi u rađanje za vječni život. Na završnom susretu u samostanskom vrtu s. Ivana Pavla potaknula nas je da najprije neko vrijeme u tišini i osluškujemo Božji govor po njegovim stvorenjima, a potom smo ono što smo čule i doživjele tijekom ovih dana podijelile jedna s drugom. Seminar smo završile euharistijskim slavljem u župnoj crkvi, a potom je uslijedio zajednički ručak sa sestrama.
Zahvaljujemo Bogu na ovom susretu, na svakoj prilici u kojoj nas poziva na umiranje sebi i na svim darovima koje nam daje. Zajedno sa sv. Franjom možemo radosno i zahvalno reći: „Gospodin mi dade sestre!“
s. Ivana Džeko
