Na Papinskom sveučilištu Regina
Apostolorum
 u Rimu od 1. do 3. prosinca 2017. održan je Međunarodni
kongres animatora za duhovna zvanja u organizaciji Kongregacije za
ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života
. Među brojnim
sudionicima iz svih krajeva svijeta i svih oblika posvećenog života na susretu
su sudjelovale i naše sestre: s. Urša Marinčič iz Mariborske provincije, s.
Radmila Ilinović iz Bosansko-hrvatske provincije te naše sestre Danijela
Brekalo i Matija Pačar. U organizaciji Kongresa kao djelatnica Kongregacije sudjelovala
je s. Albertina Baćak. Tema Kongresa bila je: „Dođite i vidite
(Iv 1, 39). Pastoral zvanja i posvećeni životHorizonti i
nade
., o čemu su bogata iskustva i poticaje iznijeli razni redovnici i
redovnice. Prigodom toga susreta i ususret Sinodi biskupa koja će se održati
2018. godine na temu: Mladi, vjera i razlučivanje poziva donosimo
vam intervju s jednom od najzaslužnijih osoba u organizaciji ovog događaja, s
mons. Joséom Rodriguezom Carballom, redovnikom franjevcem, tajnikom Kongregacije
za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života
. Razgovor s
nadbiskupom Carballom vodila je s. Matija Pačar.

Preuzvišeni, hvala što ste se
odazvali našem pozivu kako biste našim čitateljima progovorili o prethodnim
događanjima, vlastitom iskustvu ali i drugim aktualnim temama. Kako bismo Vas
pobliže upoznali, za početak bih Vas zamolila da za naše čitatelje ukratko
ispripovjedite svoj osobni hod, od mladića do Nadbiskupa
tajnika Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.

Prije svega, pozdravljam s
franjevačkim pozdravom „Mir i dobro“ ili također Franjinim riječima „Neka
Gospodin podari mir“ svima koji čitaju ove moje riječi. Moj osobni hod je jako
uobičajen. Sin sam doista vjerničke obitelji što potječe od mojih djedova. Djed,
otac moje majke, mnogo je utjecao na moj vjernički život. Bio je to čovjek koji
je mlad ostao udovac sa četvero djece i cijeli se posvetio svojoj obitelji.
Sjećam se da je bio jako bolestan pet puta i svaki put je prije tražio
svećenika nego doktora. Govorio je da je važnije biti spreman pred Gospodinom.
Ja sam odrastao u takvom okruženju. Moja majka je također bila velika vjernica,
posebno pobožna prema Djevici. Kao jednu anegdotu iz moga života, mogu reći da
sam trebao umrijeti sa dvije godine, jer sam po liječničkim riječima bio na
smrt bolestan. Rado kažem da su vjera moje majke, koja je bila seljanka, i
zagovor Djevice zaslužni što sam sada ovdje.

Poslije sam želio ući u sjemenište.
To je bila moja odluka. S deset i pol godina sam ušao u franjevačko sjemenište.
Normalno sam pohađao školu koja je u to vrijeme bila do šestoga razreda nakon
čega se išlo dalje na fakultet. Tada je bilo jasno da želim biti franjevac.
Prošao sam vrijeme novicijata, studij filozofije u Santiagu i poslije teologiju
u Jeruzalemu. Tri godine teologije i još dvije specijalizacije u biblijskoj
teologiji. Vrijeme provedeno u Jeruzalemu jako je utjecalo na moj život te mogu
reći da je dodir s Isusovom Zemljom za mene bio temeljan. Danas se vraćam da
obnovim to iskustvo jer sam tamo shvatio važnost Svetoga Pisma. Poslije su me
poglavari poslali ovdje u Rim gdje sam nastavio specijalizaciju Svetog Pisma
na Biblicumu.

Onda sam skoro petnaest godina bio
odgojitelj. I moram reći da to nikako nisam htio biti. U početku sam tu službu
shvaćao kao kaznu, ali sam ju prihvatio u duhu poslušnosti. Danas pak moram
reći da su godine koje sam proveo kao odgojitelj novaka za mene bile posebna
milost. Možda sam nešto prenio svojim odgojenicima ali sam sigurno primio mnogo
od njih. Moj život se potpuno promijenio. Potom sam bio provincijal, pa
savjetnik u Generalnom vijeću uprave. Kao savjetnik sam u isto vrijeme bio i
tajnik za odgoj mladih redovnika. Dakle ovo je za mene bila mogućnost da
upoznam cijeli svijet, jer sam u toj službi posjetio sve provincije u svijetu
što mi je potpuno otvorilo pogled. Tako se danas smatram stanovnikom cijelog
svijeta. Nakon toga sam izabran za generalnog ministra Reda i u toj sam službi
ostao deset godina. I kad su mi nedostajale još samo dvije godine za kraj
drugoga mandata, Sveti Otac me imenovao nadbiskupom i tajnikom Kongregacije za
ustanove posvećenog života.

Želio bih sve sažeti u jednu riječ:
„milost“. Sve je bila milost! Koju i danas živim u svom siromaštvu čak i onda
kada patim, čega nije nedostajalo u mom životu. I zato ne mogu činiti drugačije
nego zahvaljivati Gospodinu jer mi je dao kršćansku obitelj, jer me ljubio i
jer me ljubi. Zahvalan sam Gospodinu što je na moj put poslao predivne
odgojitelje. Dao mi toliko toga, iznad svega boravak u Svetoj Zemlji, biti
odgojitelj i na kraju iskustvo različitosti kultura u Rimu. Zahvalio bih
također Svetom Ocu jer je prije četiri godine iskazao svoje povjerenje prema
meni. Dakle, hvala Gospodinu i mnogim osobama koje su mi pomagale i koje mi
pomažu da budem svaki dan bolja osoba, bolji redovnik, bolji svećenik i naravno
bolji biskup.

Kao franjevac, redovnik kako gledate
na veliku prisutnost franjevaca i franjevki u različitim zajednicama danas?
Koji su po vama stupovi koji trebaju biti temelj za jedinstvo i s druge strane
koje su poteškoće povezanosti između različitih franjevačkih zajednica?

Prije svega, krenuo bih od sv.
Franje. Netko ga je nazvao Prvim iza Jedinoga. Jedini je Krist a on bi bio
Prvi, onaj koji je čak i fizički najviše nalikovao na Isusa. Ja bih ga nazvao
iznad svega vjernikom. I ta vjera u Isusa je učinila, kako kaže jedan od
njegovih životopisaca, da se Zaljubljenik preobrazi u Ljubljenog. To je
veličina sv. Franje, koja njegov život čini živućom ikonom Isusa. Kao
franjevci, a kad govorim o franjevcima mislim i na cijelu franjevačku obitelj
uključujući i sestre, primili smo ovu veliku baštinu. I to je naše temeljno
poslanje, postati drugi Krist, svatko prema svom posebnom zvanju i svatko prema
svom radu. Naša je misija živjeti Evanđelje i postati njegovo živo sjeme,
svjedočiti Evanđelje našim životom, znajući da mnogi ne čitaju drugo Evanđelje
osim onog što vide napisano našim življenjem. To je odgovornost za nas
franjevce. Sv. Franjo je nadalje bio i prorok. Tu ja vidim zvanje svih
franjevaca: biti proroci. Proroci čega? Prije svega radosti. Jedan franjevac
treba uvijek biti radostan i onda kada krvari u srcu. Radost za kršćanina a
posebno za franjevca nije samo mogućnost nego velika odgovornost. Proroci
radosti, jer smo svjesni da nas Bog voli onakve kakvi jesmo, čak i s našim
grijesima. Zatim franjevci su proroci milosrđa. Sv. Franjo je napisao jedno
pismo koje kao franjevci svaki dan trebamo iščitavati, prije nego pođemo
spavati i odmah kad se probudimo, kako bismo ga uvijek imali na umu. To
je Pismo jednom ministru. U njemu Franjo kaže: „Neka se nitko ne
udalji od tebe a da u tebi nije vidio Očevo milosrđe! I ako te pita oprost daj
mu ga, a ako ga ne pita ponudi mu ga ti ako ga želi“. Ovo je za mene velika
karta milosrđa. Biti franjevac danas znači biti prorok milosrđa a to znači
izmirenja. Rekao bih da pravi franjevac ili franjevka treba biti graditelj
mostova, ispruženih ruku prema drugom, posebno prema različitom. Mi franjevci
također trebamo biti proroci nade. Ne zato jer smo sposobni, jer nada se ne
temelji na našim snagama budući da smo kao ljudi i vjernici jako siromašni. Ali
se temelji na našoj vjeri u Gospodina, u Boga za kojeg ništa nije nemoguće. A
koje su teškoće? Možda u milosti stoji naša nesreća. Želim reći, toliko nas je
i to je milost. Ali ponekad se premalo poznajemo, a ako se ne poznajemo ne
možemo se voljeti. A ako se ne volimo ne možemo surađivati. Vjerujem da u tom
smislu, kad bismo se više poznavali i više voljeli u našoj različitosti koja je
ljepota, mogli bismo mijenjati svijet. Jer ima nas toliko mnogo, ali je problem
što smo previše autoreferencijalni: sestre franjevke o svom računu, manja braća
o svom računu, manja braća konventualci o svom računu, kapucini o svom računu.
Na kraju smo franjevci ali se čini kao neka haljina koju želimo skinuti kada
mislimo na sebe. Trebamo se otvoriti, a da se ne miješamo jer bogatstvo
franjevaštva jest u različitosti. Dakle svatko bi trebao ostati vjeran svom
pozivu, ali uvijek otvoren prema drugima. Trebamo stoga živjeti milost
zajedništva u koncentričnim krugovima.

Od 1. do 3. prosinca u Rimu je
održan Kongres koji je organizirala Kongregacija za ustanove posvećenoga života
i družbe apostolskog života. Vi ste bili jedan od najzaslužnijih za
organizaciju ovog događaja. Kako su prošli ti dani i koji su najznačajniji
ciljevi ovakvih susreta a posebno ovoga?

Vjerujem da je ovaj Međunarodni
kongres bio prvi koji se bavio temom pastorala zvanja i jako je lijepo prošao.
Osobno sam jako zadovoljan kako se sve odvijalo. Prije svega zadovoljan sam
odazivom na susret jer smo morali dva mjeseca prije zaključiti upise budući da
su se mjesta popunila. Također sam primijetio da je Kongres bio jako
reprezentativan, bili su mnogi iz Afrike, Latinske Amerike, Azije i Europe. Na
ovom Kongresu se doista mogao vidjeti mozaik posvećenog života. Između ostalog
i zato jer su se mogli vidjeti različiti načini posvećenog života: monasi,
redovnici i redovnice apostolskog života, svjetovni instituti i djevičanski
redovi. Činilo mi se, rekao bih, kao da su Duhovi posvećenog života. Vjerujem
da su i izlaganja bila jako lijepa i rekao bih da su radovi po grupama bili
jako bogati. Zadovoljan sam dakle sto posto.

Prvenstveno su dva cilja ovog
kongresa:

1.    
Reći posvećenim osobama da ne
odustaju zbog nedostatka zvanja te da evanđeoskom smionošću trebaju ponuditi
ljepotu zvanja i posvećenog života. A to podrazumijeva da mi kao redovnici sami
vjerujemo u ljepotu posvećenog života. Dakle Kongres, iako je temeljno bio
usmjeren na promociju zvanja mladima današnjice, bio je usmjeren i nama samima,
kao auto-ispit savjesti: Što nudim? Što bih trebao ponuditi? Kako ga nudim?
Iznad svega Kongres je bio poziv na obraćenje posvećenog života. A u tomu nam
je mnogo pomogla bogata poruka sv. Oca kojom smo otvorili i zatvorili susret.
Možemo dakle reći da je sam Papa vodio susret.

2.    
Kontemplirati lice mladih danas.
Govorili smo o generacijama selfija ili zete kako se zovu, imena su sporedna.
Dakle mnoge su mogućnosti nasuprot zvanju i mnogi su koji ovu opciju poziva
nikad neće razmotriti, ali također mnogi su otvoreni za nju. A mi trebamo ići i
onima koji su daleko kao i onima blizu. Dakle Kongres je poziv da iziđemo iz
naših strahova, naših kompleksa i da idemo naći mlade tamo gdje oni jesu. Rekao
bih da je ovo bio poziv govoriti manje o mladima a više s mladima.

Idemo ususret Sinodi za mlade, mnogo
se priča o ovom događaju u Crkvi. Po vama, koju ulogu imaju redovnici u odnosu
na mlade kršćane ali i one koji to nisu? Koje su poteškoće u susretu s
mladenačkim svijetom?

Na Kongresu, o kojem smo govorili, doneseni
su razni prijedlozi koji će biti prezentirani onima koji pripremaju Sinodu.
Dakle glas redovnika će se čuti na Sinodi. Moram reći da je zadnji dan Kongresa
bio prebogat jer su izneseni mnogi prijedlozi. Dakle mi redovnici bit ćemo
zastupljeni na Sinodi, iako fizički ne svi, ali naš glas će se čuti. Usto,
mislim da posebno mi trebamo doprinijeti da Sinoda postane svakidašnjica. Želim
reći redovnicima da budu eksperti u praćenju mladih, što je prije svega put
vjere kako bi mogli pomoći mladima da susretnu Isusa te da Isus postane
prijatelj mladima, uđe u njihova srca. I to je poslanje od kojeg ne može
odustati nijedan redovnik. Dakle Sinoda neće završiti u tih nekoliko dana 2018.
godine, nego će biti svakidašnjica u kojoj mi posvećene osobe imamo tolike
mogućnosti. Toliki su koji rade u školama, na sveučilištima, na župama, u
centrima za mlade ili poučavaju katekizam. Na tom putu dosta su nam samo dvije
stvari: vjerovati u posvećeni život i vjerovati u mlade.

Nalazimo se u vremenu kada mladi
često ne dolaze k nama nego smo mi primorani tražiti ih tamo gdje oni jesu. A s
druge strane, kod nas u Hercegovini sestre još uvijek nisu tako često u
izravnom doticaju s mladima kao što su svećenici i redovnici. Kako Vi vidite
ulogu žene redovnice danas u pastoralu mladih?

Prije svega, ni redovnici ni
redovnice, ne mogu čekati da mladi dođu k njima. Papa Franjo konstantno govori
o Crkvi koja izlazi, a mi moramo izići. Trebamo ići u susret mladima, trebamo
se sami učiniti bližnjima. I vraćam se tomu da nam ne nedostaje mogućnosti, čak
i u Hercegovini. Poznajem Hercegovinu gdje ste vi redovnice mnogo cijenjene u
narodu. Istina je da, možda u vašem društvu još uvijek postoji klerikalizam
gdje je uloga redovnice pomalo sporedna. Ovo se prije svega treba promijeniti.
Žena ne treba činiti ono što čine muškarci, ali to ne znači uvijek imati
sporednu ulogu. Kao što u obiteljima žene najčešće imaju primarnu ulogu tako
treba biti i u odgoju vjere. Kao žene imate mogućnosti približiti se ljudima
koju mi kao muškarci nemamo. Vi imate majčinsko srce, a majka uvijek dolazi
prva. Rekao bih još jednom manje klerikalizma a više prostora za ženu, u
poučavanju vjeronauka, ali i izvan toga. Vama redovnicama bih poručio da se ne
bojite izići iz vaših navika. Idite pronaći mlade da vide vaš majčinski
osmijeh. I kad osjete da niste šutljivice nego majke, pridobile ste srce mladih
prije nego mi muškarci.

Kao redovnika, mogu li Vas zamoliti
da uputite neki savjet mladim redovnicima koji po godinama i dalje ulaze u one
kojima je upućena Sinoda. Na koji bi način oni trebali biti radikalni svjedoci
Evanđelja među svojim vršnjacima koji još uvijek nisu imali iskustvo susreta s
Isusom?

Prvo bih mladim redovnicima rekao:
„Pokažite se, molim vas!“. Nemojte pristajati na light život
ili bez kofeina, nego pokažite da želite autentični posvećeni
život. Osim toga vi ste prirodni misionari mladih jer će jedan mladić radije
poslušati drugog mladića koji mu priča o Isusu nego nekog starca ili odraslog.
Molim vas, ponesite Isusa mladima ili dovedite mlade Isusu. Ali za ovo
poslanje, vi mladi redovnici, trebate imati Isusa u vašim srcima. Vašom
mladosti pokažite da Bog može utažiti glad i žeđ mladih koji kucaju na vrata
punine života. Nemojte pristajati na ono što činimo mi odrasli. Budite
kreativni, promotori novog načina na koji ponuditi Evanđelje mladima današnjice
tako da oni mogu razumjeti da je život zvanje.

Hvala, Preuzvišeni, na ovom ugodnom
i obogaćujućem razgovoru za nas mlade redovnike ali vjerujem i za sve koji budu
ovo čitali.

Hvala Vama i svim mladim
redovnicima. I podsjetio bih vas još jednom: „Budni budite i ne dopustite da mi
stariji živimo uspavano!“. (www.mostar.ssfcr.org)

 

 

 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

studeni 2019
P U S Č P S N
« lis.    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930  
WordPress Video Lightbox