Predavanje biskupa Sudara održano na Skupštini Konferencije viših redovničkih
poglavara i poglavarica BiH u Sarajevu, 9. ožujka 2013. donosimo u cijelosti:


Uvod

Iako se može dobiti dojam da ponavljam ono što se
nerijetko čuje u ovakvim prigodama, ipak ću vam povjeriti svoj osjećaj
nelagode što sam pristao govoriti
vam o temi koju, zasigurno, po samoj naravi stvari, svatko od vas poznaje bolje
od mene.
A pristao sam jer me zamolila s. Ivanka i zato što je riječ
o ovoj Skupštini. Nadam se da će me kod vas i pred vama, bar donekle, opravdati
ova dobra volja i iskrena nakana.

Inače mi se čini da bi ovakve vrste zadaća, to
jest iznošenja spoznaja o određenim temama, trebalo povjeravati isključivo
ljudima od znanja i znanosti koji imaju temeljne preduvjete da se spreme. A
nikako i nikada nama koji, zbog okolnosti u kojima živimo i radimo, vrijeme za
pripremu moramo krasti od sebe i drugih. No, što je tu je, imajte strpljenja
kojih četrdesetak minuta.

               
Ovo moje promišljanje neće se i ne može upuštati u strukturalne i asketske
aspekte redovništva niti u narav njegova identiteta, pa ni u njegove današnje
izazove. Stoga ću, u pet kratkih točka, pokušati naznačiti mjesto redovnika u
novoj evangelizaciji i način na koji bi zajednice koje predvodite mogle
pridonijeti rješavanju nekih, čini mi se, važnih pitanja Crkve i društva u
Bosni i Hercegovini. Temu bi valjalo produbit raspravom tražeći odgovore na
pitanja poput ovih: Kako se općecrkvena načela odnosa redovništva i crkvene
hijerarhije uklapaju i uprisutnjuju u ovdašnje unutarcrkvene odnose? Kako sve
ono što osjećamo kao općehrvatsko povezujemo i živimo s bosansko-hercegovačkom
stvarnošću i kršćanskim zasadama? Kakve izazove stavlja pred nas novonastalo
stanje Crkve, hrvatskoga naroda i čovjeka u BiH u kontekstu nove evangelizacije?

1.      
Nova evangelizacija – što je, na koga
se odnosi i komu je namijenjena?

Bilo je potrebno pola stoljeća da bi se od ideje o
potrebi nove evangelizacije,
[1] preko
svijesti o njezinoj urgentnosti,
[2]
prispjelo k njezinoj konkretnoj primjeni
[3]. Čini
se da je upravo papa Pavao VI. koji je, nalijevajući saborske nove mjehove
vinom nove interpretacije starih a uvijek novih teoloških sadržaja i crkvenih
normi, naznačio temeljno značenje nove evangelizacije označivši je kao davanje novog odgovora na nove potrebe.
[4] Sam pojam nova evangelizacija uvest će papa Ivan
Pavao II. prigodom pastoralnog pohoda Poljskoj 1979.[5]
Novina evangelizacije ne sastoji se u započinjanju
svega iznova, već … uključiti se u dugi hod naviještanja Evanđelja
[6] tako da to naviještanje bude novo u svom žaru, metodama i izričajima.[7]
Na tome tragu
će, prije deset godina, biti rečeno da nova evangelizacija ne treba izmišljanje „novoga programa“. Program već postoji:
to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje.
[8] Padom velikih protukršćanskih
sistema na europskom kontinentu, nacizma i zatim komunizma , postavlja se hitan
zadatak da se ponovo ljudima Europe ponudi osloboditeljska poruka Evanđelja.
Što se Zapad više odvaja od svojih kršćanskih korijena, to više postaje
misijski teren, u obliku raznolikih ‘areopaga’. [9]

Nova
evangelizacija je namijenjena prvenstveno
osobama koje su se, iako krštene, udaljile od Crkve i žive bez da se nadahnjuju
na kršćanskoj praksi […],da se pomogne tim ljudima u ponovnom susretu s
Gospodinom, koji jedini daje duboki smisao i mir našem bivstvovanju; da im
omogući ponovno otkrivanje vjere, izvora milosti koja donosi radost i nadu u
njihov osobni, obiteljski i društveni život.[10]
A
naviještanje se odvija u suvremenom
društvu, u kojemu  postoji intelektualna i ideološka odvojenost od Krista
i Njegove Crkve; individualizam koji ukida odgovornost čovjeka prema drugomu;
racionalizam koji religiju pretvara u „osobno pitanje“, te vrlo izraženo
smanjenje prakticiranja vjere kod krštenika.
[11]

Pored
svih nastojanja da ga se, i na temelju gore citiranih izjava crkvenoga
učiteljstva, pobliže definira, pojam nove evangelizacije ostat će ne uvijek jasan i definiran[12] jer
nova evangelizacija ne znači obvezu izrade
jedinstvenog i jednakog oblika za sve uvjete.[13]
Naprotiv,
riječ je o sposobnosti Crkve znati čitati
i odgonetati nove pojave … da bi u njih ušla i pretvarala ih u mjesta
svjedočenja i naviještanja Evanđelja[14]

pomažući društvima i cijelim kontinentima odrediti
ponovno svoju budućnost u susretu s osobom i porukom Isusa Krista.[15]
Zadaća nove evangelizacije imala bi se prije svega shvatiti
kao napor same Crkve da prepozna, upozna i prihvati novonastalo stanje u
svijetu i svoje mjesto u njemu. Nakon što upozna i prihvati stanje u kojem se,
nerijetko mimo ili protiv svoje volje, našla, Crkvi se otvaraju preduvjeti da u
tome novonastalome stanju i okolnostima svjedoči i naviješta. Nova se
evangelizacija, dakle, odnosi najprije na samu Crkvu. I to na cijelu Crkvu. Ovu
će činjenicu  Sinoda biskupa o evangelizaciji snažno naglasiti dovikujući
Pavlovski: jao onome koji misli da se nova
evangelizacija ne odnosi na njega.[16]
U
tome kontekstu može se reći da je jedan od preduvjeta nove evangelizacije
buđenje i produbljivanje svijesti da su svi kršteni, na jednak način, u
dostojanstvu djece Božje, da svi čine Crkvu i da im je temeljna zadaća
naviještati Evanđelje. To je jedan od velikih, ali još na praktičnoj razini
neubranih plodova Sabora.

Ne
postavljajući u pitanje ništa od onoga što je primila kao sadržaj naviještanja
i svjesna da ne može mijenjati uvjete u kojima je pozvana svoju zadaću
izvršavati, Crkvi ostaje napor propitivanja o prikladnosti vlastitoga poimanja
i prihvaćanja svijeta u kojemu joj je živjeti i djelovati. Sinodalni oci
poručuju da nova evangelizacija ima u
svojem središtu Krista i pozornost prema ljudskoj osobi, da bi se ostvario
susret s Njim. No, Njegovi su horizonti široki kao svijet i ne završavaju ni s
jednim ljudskim iskustvom. To znači da ona njeguje s posebnom pažnjom dijalog s
kulturama, u uvjerenju da se u svakoj od njih može naći “sjeme
Riječi” o kojem su pričali drevni oci. Napose, novoj je evangelizaciji
 potreban obnovljeni savez između vjere i razuma, u uvjerenju da vjera ima
svoje resurse da prihvati svaki plod zdravog razuma otvorenog transcendenciji i
ima snagu sanirati granice i proturječnosti u koje razum može pasti.[17]

2.      
Redovnici u novoj evangelizaciji

Dublja i iscrpna obrada ove teme tražila bi daleko
više vremena nego ga ovom prilikom imamo. Stoga se ograničavam samo na temeljne
naznake. Teško bi bilo govoriti o ulozi redovnika u novoj evangelizaciji bez
tijesne povezanosti sa saborskom teologijom redovništva. Čini mi se da temelj
uloge redovnika u novoj evangelizaciji valja, među ostalim, tražiti i u prvoj
rečenici Dekreta o prilagođenoj obnovi
redovničkoga života
. Ondje se, naime, kaže: Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim
savjetima proistječe iz nauka i primjera božanskoga Učitelja, a pojavljuje se
kao sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1).
I dalje: Prilagođena obnova redovničkoga života istodobno
obuhvaća neprestano vraćanje na izvore svoga kršćanskoga života i na izvorno
nadahnuće redovničkih ustanova, s jedne strane, i njihovu prilagodbu
promijenjenim prilikama vremena, s druge strane (2,1).
Tri su
temeljna pojma saborske nauke o redovništvu koji,  na najizravniji način,
upućuju i na bit nove evangelizacije i redovnike čine prikladnima da se u nju uključe zanosno (Benedikt XVI) i
plodno. Riječ je, dakle, o savršenoj ljubavi, o vraćanju na izvore i o
prilagodbi promijenjenim prilikama vremena. Ako bi se u jednoj rečenici morao
tražiti odgovor onoj starici koja je pitala u čemu nije valjala stara
evangelizacija pa se uvodi nova, onda bi se, bojim se, moralo odgovoriti da se
negdje zametnula, nekako izgubila bit Evanđelja a onda i samoga Boga, a to je
konkretna ljubav prema čovjeku jer je čovjek. Savršena ljubav prema čovjeku,
utemeljena na vjeri u Boga i hranjena iz te vjere, uključuje dvije neraskidivo
povezane stvarnosti, to jest prvenstveno zauzetost za čovjekovo vječno spasenje
i trud oko njegova ljudskog dostojanstva na ovome svijetu. Lažno se i besplodno
trudi oko spasenja duša svatko komu su ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska
prava i u Crkvi i u redovničkim zajednicama samo naklapanje modernista! Ali ovo
dvostruko očitovanje jedne jedinstvene  i zato savršene ljubavi ostvaruje
se samo kroz zalaganje života.
[18] Bog je u ljudsku narav utkao
sposobnost smislenoga zalaganja života samo zbog neprolaznih, vječnih vrednota.
I Isus je položio život snagom svijesti da će ga ponovno zadobiti.[19] U tome kontekstu Sabor ističe da
su redovnici sjajan znak nebeskoga
kraljevstva
(1,1) i da vrlo
cijeni način njihova … života … i čvrsto se pouzdaje u njihova tako plodna,
skrovita i javna djela (25,1)
.

Mislim
da se može ustvrditi kako je svaka velika karizma u Crkvi bila barem jedan vid
svojevrsne nove evangelizacije za Crkvu. A karizma je velika ako je svojom
porukom i svojim plodovima nadživjela vrijeme u kojemu je nastala i prilagodila
se novim vremenima i okolnostima te postala trajnom baštinom Kristove Crkve. U
tome se kontekstu u korijenu svake redovničke zajednice  nalazi skrovito
sjeme nove evangelizacije. Imajući, barem implicitno, na umu ovu temeljnu
oznaku redovništva, Sabor redovnike podsjeća i potiče da vjerno zadrže i razvijaju vlastitu djelatnost i neka
je, imajući pred očima korist cijele Crkve i biskupija, prilagode potrebama
vremena i mjesta (20,1)
. Naime, uzaludan bi bio napor
prilagođavanja promijenjenim prilikama ako se ne bi zahvaćao sadržaj s izvora.
Vraćajući se svome izvoru, karizmi utemeljitelja, svaka se redovnička zajednica
vraća Kristu i njegovoj poruci. S druge strane, vraćanje na izvore ostalobi
 bez ploda ako se ne bi vodilo računa o prijemčivosti sadržaja u
promijenjenim uvjetima. Papa Ivan Pavao II. u tome će duhu doviknuti redovnicima:
Vi nemate samo slavnu povijest koje se
treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba
izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još
velikih stvari.
[20]U
tome kontekstu Salvatore Currò tvrdi da su
redovnici u prvom redu nove evangelizacije ako ona znači i hrabrost mjeriti se
i s novim izazovima i kušati nove putove.[21]
A
nova evangelizacija znači upravo to.

Kolika
je potreba nove evangelizacije i pred kakvim se izazovima nalazi Crkva daje
naslutiti i sama činjenica da, prema provedenoj anketi, u jednoj europskoj
katoličkoj zemlji jedva jedna trećina praktičnih katolika vjeruje u život
vječni. Postavlja se vrlo akutno i aktualno, a iznad svega bolno pitanje,
kako  takvim katolicima djelotvorno
prenijeti duboko logičnu poruku svetoga Pavla: Ako nema uskrsnuća … uzalud je doista propovijedanje naše,
uzalud  i vjera vaša.[22]
Ovo
pitanje dobiva na svojoj težini u kontekstu vremena u kojemu riječi sve manje
dotiču srca ljudi i kao da ih uopće ne zahvaćaju u njihovim životnim stavovima.
Što ostaje kao novi način naviještanja uskrsnuća kao srži Evanđelja ako je sve
očitije da previše govora o Bogu može
nerijetko postati zaprekom događaju Boga koji govori?[23]
Čini
se da će nova evangelizacija, pored propovijedanja Evanđelja – od čega Crkva ne
može odustati – sve više trebati redovnike koji onim što jesu, više od onoga
što govore pa i rade, postaju znakovi
posvemašnje raspoloživosti prema Bogu, Crkvi i ljudima,
pa time i povlašteno sredstvo za uspješnu evangelizaciju … koje
može zadiviti i nekršćane.[24]

Duboko
svjesni ove činjenice, sinodalni su oci u svojoj Poruci naglasili ovu središnju
temu nove evangelizacije te se, na izravan način, obratili redovnicima. Božji dar, koga vjera uprisutnjuje, nije samo jednostavno
obećanje boljih uvjeta u ovom svijetu, već navještaj da je krajnji smisao
života izvan ovog svijeta, u punom zajedništvu s Bogom koje nas čeka na kraju
vremena. Posebni svjedoci tog vanzemaljskog horizonta smisla ljudskog
bivstvovanja u Crkvi i svijetu oni su koje je Gospodin pozvao na posvećeni
život, život koji je, jer je upravo potpuno posvećen njemu, u ostvarivanju
siromaštva, čistoće i poslušnosti, znak budućeg svijeta koji relativizira svako
dobro ovoga svijeta. Od članova Biskupske sinode neka dođe našoj braći i
sestrama zahvalnost za njihovu vjernost Gospodinovu pozivu i za doprinos koji
su dali i daju poslanju Crkve, poticaj na nadu u situacijama koje nisu lake za
njih u ovim vremenima promjena, poziv da se potvrde kao svjedoci i promicatelji
nove evangelizacije u različitim područjima života ovisno o karizmi koju im
postavlja njihova pojedinačna ustanova.[25]
Čini mi se
važnim naglasiti da Sinoda redovnike potiče i poziva da budu svjedoci i promicatelji
nove evangelizacije. I u tome nam valja prepoznati činjenicu i potrebu da su
redovnici onim što jesu, to jest onim što opredjeljenje njihova života
izražava, svjedoci i promicatelji nove evangelizacije. Živeći ono što po
zavjetima jesu, redovnici sudjeluju u poslanju Crkve da naviješta i promiče
istinu o Bogu i čovjeku kako ju je živio i objavio božanski Učitelj.

3.      
Stanje Crkve u BiH

Usuđujem
se, pred vama, redovničkim poglavarima, iznijeti uvjerenje da se u Crkvi u BiH
u zadnjim stoljećima ništa relevantno pozitivno, ali ni manje pozitivno nije
dogodilo bez redovnika i njihova udjela.
Stoga je utemeljeno zaključiti
da se bez vas neće dogoditi ni nova evangelizacija. Bez mogućnosti i, u ovome
osvrtu, bez potrebe upuštanja u podrobniju analizu stanja Crkve u BiH, čini mi
se uputnim, u kontekstu teme, ukazati samo na jednu temeljnu, ali odlučujuću
oznaku toga stanja, e da bi se uočila i naznačila zadaća redovnika u novoj
evangelizaciji. Naime, uspjeh nove evangelizacije, kako god da se shvati, prvenstveno
je vezan za stanje duha u samoj Crkvi jer, da bi evangelizirala, Crkva, to jest
njezini članovi, trebaju biti evangelizirani. Uostalom, govor o stanju Crkve u
BiH moguć je gotovo isključivo na temelju subjektivnoga opažanja, dojmova i
zaključivanja. Zato taj govor ne može biti cjelovit, a vjerojatno ni
objektivan. Naime, nedostaju, čini mi se, trijezna i nepristrana proučavanja, a
onda i procjene stanja naše Crkve kao i uloge redovništva u njoj. Ponekad
dobivam dojam da mi sami o sebi, a onda i drugi o nama, govorimo nekako, bilo
pozitivno bilo negativno, odviše navijački.

Ono što se čini očitim i neospornim jest činjenica
da se Crkva u BiH već desetljećima nalazi u stanju straha i tjeskobe. Naime,
prijetnje izvana i, napose, suprotstavljenosti iznutra urodile su, možda i
nesvjesnim, ali stvarnim osjećajem ugroženosti i svojevrsne bespomoćnosti.
Istina, takvu je dijagnozu teško potkrijepiti navodima iz službenih tekstova
jer su, uglavnom, pisani pod vidom stanja kakvo bi trebalo biti ili kakvim se
želi, a ne kakvo stvarno jest. Međutim, gotovo redovito pozivanje na povijesna
stradanja
[26] koje
kao da je u vremenima zadnjega rata i poraća kulminiralo
[27],
rezultiralo je krivim uvjerenjem da su Crkvi u ovoj zemlji, ako ne dani, a ono
godine ili desetljeća odbrojani. U takvome stanju duha Crkva se sve više
navikava zauzimati svojevrstan obrambeni stav koji joj, s vremenom, postaje
svojevrsnim uvjetnim refleksom i trebat će vremena da ga se oslobodimo. Koliko
god moglo izgledati čudnim, u svjetlu rečenoga razumljivo je da se Crkva bolje
snalazila dok joj je pristup društvenim događanjima bio onemogućen nego kada
je, s demokratskim promjenama, dobila punu slobodu djelovanja u zamjenu za
područje djelovanja. Ostaje otvorenim pitanje umješnosti vodstva Crkve i
kakvoće vjere puka u vremenu izlaska iz sakristije. Usudio bih se ustvrditi da
se vodstvo Crkve, vođeno bogobojaznošću i čovjekoljubljem više nego teološkom
vizijom vlastite uloge ili nekim programom, u svome djelovanju nije iznevjerilo
Evanđelju niti se ogriješilo o čovjeka. Međutim, ne bih se usudio ustvrditi da
je dostatno prepoznalo znakove i zahtjeve vremena i do kraja izvršilo svoju
ulogu na planu šire društvene zajednice u vremenima sveopće kušnje ljudskosti.
Pod pojmom vodstva Crkve podrazumijevam i redovničke poglavare, iako vi, strogo
gledano, niste dio hijerarhije! Na drugoj strani, valja priznati da
tradicionalna vjera puka nije tome puku bila dostatnim nadahnućem i snagom za
djelovanje u skladu s Evanđeljem, a vodeće političke i ideološke struje našle
su se u svojevrsnome raskoraku.

Zato se ne bih složio s, gotovo prevladavajućim,
uvjerenjem da su aktualno stanje katoličkoga puka i položaj Katoličke crkve u
bosansko-hercegovačkome društvu takvi kakvi jesu danas samo zbog
neprijateljskog djelovanje drugih. A bojati se da bi ovakvo uvriježeno
mišljenje moglo postati dodatnom zaprekom oslobađanju osjećaja ugroženosti i
pozitivnome odnosu Crkve prema stvaranosti društva kojemu je pozvana sijati
sjeme nove evangelizacije.

4.      
Stanje bosansko-hercegovačkog društva

U
odnosu na bosansko-hercegovačko društvo, čini mi se potrebnim ukazati na jedno
njegovo svojstvo zbog kojega su, protivno temeljnom evanđeoskom shvaćanju,
klijali, nipošto bezazleni, i unutarcrkveni prijepori.  Koliko god se
bosansko-hercegovačko društvo s pravom moglo gledati prije svega kao složeno
zbog svojih razlika i suprotstavljenosti, to nije jedini i za vjernika ne bi
smio biti prioritetni vid i pristup tome društvu. Istina, negativno povijesno
pamćenje, zločini ratova, nepravde i nasilja poraća  kao i mira uvelike su
zasjenile pozitivne strane i mogućnosti ovoga društva i dobrano usporavale pa i
zaustavljale njegov napredak. Ljudi, čiju viziju svijeta istinski prožima i
oplemenjuje vjera u Boga, ljubitelja čovjeka, razlike toga svijeta i njegovih
društava, između ostaloga, prepoznaju i prihvaćaju kao izraz i potvrdu Božje
dobrote.
I to ne samo one nacionale i  kulturne razlike nego
i vjerske. Prihvaćajući i pozitivno uvažavajući vjerske razlike, vjernik ne
dokazuje samo spremnost poštivati čovjeka i njegovo dostojanstvo, nego
potvrđuje vjerodostojnost i autentičnost svoje vjere.

Uz ideološku netrpeljivost, nacionalnu zagriženost
i socijalnu isključivost, političku i ekonomsku besperspektivnost, kontekst
ovog društva u velikoj je mjeri danas opterećen  i nejasnim i nedorečenim
mjestom i ulogom vjere i religije. To je ostavilo i ostavlja previše prostora
za ciljano svrstavanje vjerskih zajednica i Crkava među čimbenike negativnih
naboja.
[28] Budući da se zloporaba opravdanih
razlika posve negativno odražava na svagdašnji život ljudi, sve veći broj
građana ove zemlje počinje razlike vjere, pa i samu vjeru doživljavati kao
nešto u sebi negativno. Za razliku od protuvjerskih i protureligijskih fenomena
u zapadnoeuropskim sredinama čiji protagonisti odbacuju ideju Boga i
transcendencije, u bosansko-hercegovačkom društvu sve se više javljaju
protivnici Crkava i vjerskih zajednica koji brane čistoću ideje Boga od onoga
što ovdje, prema njihovu shvaćanju, zastupaju i čine Crkve i vjerske zajednice.[29] I zbog toga smo, bojim se, sve više pred
opasnošću u komunizmu svikle, samo izokrenute hipokrizije. Naime, tada se velik
broj građana javno ponašao prema vjeri neodređeno, a privatno i u krugu
obitelji živio je svoje vjersko uvjerenje. S padom komunizma skoro su se svi ti
ljudi javno svrstali među vjernike, ali i zbog gore naznačenih razloga oni sve
manje žive prema načelima vjere koju deklarativno ispovijedaju.

Sve
to zahtijeva pročišćenje mjesta i uloge vjere i religije u životu čovjeka i
društva. Aktivna uloga Crkve tu ne bi smjela izostati. Bosansko-hercegovačko
društvo je Crkvi izazov, ne samo zbog njezine potrebe i zahtjeva da se u njemu
održi, nego i zbog naravi njezina poslanja. Jedno od temeljnih svojstava
Kristove Crkve jest općeljudska otvorenost, uvažavanje i prihvaćanje
različitosti. A u temelju je toga odnosa ona savršena
ljubav
kao poziv i izazov redovnicima, ali i svima koji u Krista
vjeruju. Življenje i kršćansko djelovanje u nacionalno i, pogotovo vjerski,
izmiješanome bosansko-hercegovačkome društvu mnogima je od nas postalo
besmisleno, gotovo izdajnički. Međutim, bilo bi dostatno prisjetiti se samo
najdirljivijih Isusovih pohvala vjere onih koji drugačije vjeruju (žena
Feničanka, Samaritanac, Rimski satnik …) pa da se prepozna važnost mjesta i
uzvišenost poslanja Crkve u ovoj i zbog razlika vjere beznađem opustošenoj
zemlji.
K tome, kao da uporno zaboravljamo da smo mi potomci
pogana. Bit će spasonosno ne budemo li i pređi! Tu bi nam mogla pomoći dobro
shvaćena i ostvarena nova evangelizacija!

               
5. Unutarcrkvene rane – izazov novoj
evangelizaciji 

Ako bi se morala izdvojiti prvotna zadaća
Katolička crkve u BiH , a s njom i izazov novoj evangelizaciji pa s tim i
redovnicima u njoj, bilo bi to, bez obzira na sve druge prioritete, nastojanje
oko njezinoga ostanka i opstanka u ovoj zemlji. Bespredmetno bi bilo
postavljati pitanja zašto su se Crkva i hrvatski narod našli u stanju u kojemu
su danas i tražiti odgovore na ta pitanja. Mislim da nam je sam način
postavljanja pitanja i davanja odgovora, i na planu unutarcrkvenih odnosa, već
donio više štete nego koristi. Međutim, kako god se stvari promatrale i
postavljale, ostaje činjenica da se broj katolika u BiH iz godine u godinu
smanjuje. Primjerice, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji broj se katolika u 2012.
godini smanjio za 3.055. Iz te činjenice proizlaze neke obveze za svakoga
katolika i za Crkvu u cjelini. Ako je nova evangelizacija novi pogled na budućnost Crkve
[30], valja
nam se pitati kamo usmjeriti taj pogled i na koji način djelovati? Uvjeren sam
da Crkva ostanku i opstanku Hrvata katolika u BiH ne može kvalitativno
doprinijeti isključivim i izoliranim nastojanjem oko ovoga cilja. Naime, ljudi
iz ove zemlje, Hrvati katolici prije svih, ne bježe toliko od materijalne
bijede, nacionalne i vjerske ugroženosti koliko od razloga te bijede i
diskriminacije. U ovoj zemlji dovedene su u pitanje one općeljudske vrednote
bez kojih život postaje jedva moguć. Zato i poslanje Crkve poprima svoju
specifičnu težinu. U tome ozračju nova bi evangelizacija uključivala i
nastojanje oko općeljudskih, a time i temeljeno evanđeoskih vrednota. Imamo li
hrabrosti glasno kazati da naš kršćanski odnos prema čovjeku ne može biti
uvjetovan trenutnim položajem što ga Hrvati i katolici imaju u ovoj zemlji, kao
i to da naš odnos prema ovoj našoj domovini ne može biti vezan isključivo za
političke odnose u njoj jer to, zasigurno, ne bi bilo u skladu s 
kršćanskom antropologijom i socijalnim naukom Crkve? Evanđeoski kvasac istine o
čovjeku, koji bi novom evangelizacijom valjalo ponuditi, može i treba
doprinijeti ljudskijim međuodnosima koji su preduvjet svih drugih odnosa.
Svojim doprinosom kakvoći međuljudskih odnosa Crkva će doprinijeti ozdravljenju
bosansko-hercegovačkoga društva, a time pomoći stvaranju uvjeta i za
ravnopravniji položaj Hrvata katolika. Čini mi se da bi nam cjelovitije čitanje
Evanđelja, to jest nova evangelizacija mogla pomoći shvatiti da se opće i
posebno ne isključuju, nego dopunjuju i omogućavaju.
[31] To će reći da naše evanđeosko
zalaganje za dobrobit ove zemlje i ljudi u njoj ne umanjuje, nego konkretizira
našu ljubav prema vlastitome narodu i doprinosi stvaranju uvjeta za njegov
ostanak i opstanak! Jasno, kao što je strpljivost osnovno mjerilo snage, tako
je i vjera mjerilo mudrosti. U ovom je kontekstu neophodno trajno se podsjećati
na Isusovu pouka da budemo mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.[32] Bezazlenost nas osposobljava za
otvorenost prema drugima, a mudrost uči da to ne može biti činjeno tako da bude
na štetu ljubavi prema onome što jesmo i komu pripadamo.
Nerijetko mi
se čini da ne pravimo razliku između naivnosti i bezazlenosti! Upravo nam
vrijeme rata i poraća to bolno pokazuje, kako na političkome, tako na crkvenome
polju djelovanja. 

Međutim, da bi se kvalitetno angažirala u društvu
i zasvjedočila općeljudske vrjednote Evanđelja i potvrdila vjernost sebi, Crkva
bi svoje unutarcrkvene odnose, u duhu nove evangelizacije, morala sve više
uskladiti s Evanđeljem. Nisu potrebne dubinske analize da bi se uočila potreba
evangelizacije unutar crkvenih odnosa, uključujući i njihovu redovničku
sastavnicu. Možda je potrebno puno više hrabrosti da bi se to priznalo! 
Našemu mentalitetu svojstveno je ne otvarati teška pitanja i ne dirati bolne
rane. Barem ne tamo gdje bi to bilo potrebno i korisno i od strane onih čija je
to prvotna zadaća. Ali ih, zato, s lakoćom otvaramo i po njima kopamo tamo gdje
više šteti nego koristi. Veliki znak vjere i evanđeoske hrabrosti bilo bi
nastojanje da se dogodi obrat, to jest da se teška pitanja otvaraju i u duhu
vjere raspravljaju tamo gdje ih je moguće, ako ne rješavati, onda barem
smisleno i s vjerom podnositi. Smatram sretnom okolnošću već ustaljenu praksu
zajedničkih radnih susreta članova BK i Konferencije viših redovničkih
poglavara i poglavarica BiH. To je mjesto na kojemu je potrebno i moguće
raspravljati pitanja odnosa redovnika i biskupa ordinarija i davati odgovore na
konkretne teškoće. Nema veće štete od one kada se dar bogatstva prometne u
nesreću siromaštva! To se, možda, i može dogoditi bez osobne krivnje, ali
nikako bez štete za opće dobro, u ovome slučaju za Narod Božji. Da bi se
bogomdano bogatstvo očuvalo i dobro duša zaštitilo, trebat će svestranoga
iskrenog nastojanja da bi se došlo do koncilskoga sklada između autonomije i
uključenosti te poštovanja i prihvaćanja. Jedino je tako moguće ozdravljati od
bahatosti i isključivosti na jednoj i podaništva i poltronstva na drugoj
strani.

Osim pitanja načelnoga odnosa redovnika prema
dijecezanskome kleru koji, uvelike, registrira i prati modalitet i tonalitet
odnosa redovništva i hijerarhije, zadnja desetljeća su izrodila i neke druge i
drugačije odnose pred kojima se, opet poradi vjerodostojnosti, ne bi smjele
zatvarati oči i ne otvarati usta. U ovome ratu kulminirala je jedna dodatna
opasna podjela Crkve u BiH. To je ona regionalna koja je, za trenutak, gotovo nadrasla
i potisnula onu između redovničkih i dijecezanskih svećenika. I dok je razlog
onoj prvoj pseudocrkvene, ovoj drugoj je čisto političke naravi.  U prvoj
su se redovnice različito svrstale. U drugoj su, uglavnom, slijedile crtu
razdvajanja. Povremeno iskrenje u medijima ukazuje na dubinu jaza. Ne vjerujem
da bi ova podjela mogla biti otklonjena nekim sladunjavim pozivima, a još manje
ishitrenim djelovanjem. Zasigurno će trebati vremena, a i izvanjske okolnosti
će, uvjeren sam, sve više pozitivno djelovati. Međutim, pozitivan primjer i
ciljano djelovanje crkvenih i redovničkih poglavara ne bi ostalo bez učinka.

Želio
bih ukazati na još jedan odnos unutar naroda Božjega a koji bi, vrlo brzo,
mogao očitovati svoje negativne učinke i pretvoriti se u zapreku novoj
evangelizaciji.
A držim da su upravo redovnici i redovnice pozvani na
tome području dati svoj pozitivan primjer. To je odnos klerika i posvećenih
osoba, na jednoj, i laika, na drugoj strani te, još važniji, odnos muškaraca i
žena! I u ovoj točci su nas učinci Sabora, kako oni pozitivni tako oni
negativni, zaobišli. Ova Crkva ima još, ali bojim se, malo vremena da razvoj
tih odnosa usmjeri u evanđeoskome duhu.

Nakon
što pokaže više pozornosti i zauzetosti za ova, čini mi se, temeljna pitanja
ili, ako hoćete, opredjeljenja u kojima se dokazuje ljudska zrelost i crkvena
ukorijenjenost, Crkva u BiH i redovnici u njoj moći će vjerodostojnije i
plodnije provesti novu evangelizaciju na onim poljima i pitanjima na koja
upućuju i upozoravaju smjernice opće Crkve i napose Poruka Sinode. U njihovu su
središtu dva temeljna zahtjeva i cilja nove evangelizacije, a to su voditi muškarce i žene našeg vremena Isusu jer
tako, kao kršćani, izvršavamo svoje temeljno poslanje i odgovaramo na potrebu oživljavanja vjere koja je u opasnosti
zatamnjenja.[33]
Redovnici će, po uzoru na božanskog Učitelja, u  okviru ovoga
temeljnog kršćanskog poslanja i služenja čovjeku naći snaga i prostora za
svjedočanstvo povlaštene blizine i solidarnosti sa slabima, siromasima  i
onima koji su životom ranjeni. Time će, na najbolji način, potvrditi
autentičnost življenja vlastitoga poslanja, ali i nove evangelizacije.[34]  Nova evangelizacija u BiH ostala
bi manjkavom ako bi u ovoj Crkvi ponestalo iskrenih zagovornika, a napose
djelatnika praštanja i pomirenja među ljudima i narodima, ali i Crkvama i
religijama. To će biti mučan i dugotrajan proces. Međutim, moralna je obveza
živuće generacije snagom vjere otvarati taj proces. Žive rane mogu doticati
samo oni u čijim srcima plamsa ljubav prema čovjeku. A ljubav uvijek nalazi
načina koji raspršuje sumnje i otklanja nepovjerenje. Samo u ozračju iskrenoga
prihvaćanja čovjeka, jer je čovjek – dijete Božje – moguće je otvarati, tako
potrebne, prostore životnoga dijaloga s vjerama i kulturama. Ja bih ovo vidio
kao specifično polje nove evangelizacije Crkve u BiH.

Zaključak

Držim
da bi Katolička crkva u BiH, a s njom i u njoj i redovnici, s posebnom pozornošću
trebala prihvatiti upozorenje Poruke Sinode da je naša dužnost pobijediti bojazan vjerom, obeshrabrenje nadom i
ravnodušnost ljubavlju.
[35]Bojati
se kako nema puno mjesta na kugli zemaljskoj na kojima ljudi toliko trebaju
istinske vjere, čvrste nade i nepatvorene ljubavi kao u BiH. Ne poznajem ni
jednu redovničku karizmu koja, na ovaj ili onaj način, ne bi sadržavala ovo
troje. I površnim poznavanjem stanja Crkve u BiH, znam da ona bez redovnika ne
bi bila u stanju ni izbliza odgovoriti ovomu duboko evanđeoskome pozivu.
Tijekom susreta europskih i afričkih biskupa priupitao me jedan biskup za
teškoće koje Crkva u BiH ima s redovnicima.
Odgovorio sam
mu da, između ostalih, imamo i pastoralnih nesporazuma s redovnicima. Ali sam
nadodao da bismo imali puno više teškoća, pa i onih pastoralnih, kada ne bismo
imali redovnika. Kao završetak ovih mojih natuknica o ulozi redovnika u novoj
evangelizaciji, držim korisnim naglasiti ono što, zasigurno, svi znamo. A to je
potreba veće svijesti o naravnoj  međuovisnosti i skladu između punine
života, snage i prosperiteta redovničkih zajednica i uspješnosti poslanja Crkve
u BiH. Na temelju saborske nauke, teologija naglašava da je dobro Crkve svrha i najviše pravilo posvećenoga
života
[36] te da
 biskupi, promičući redovnički život,
vrše svoju iskonsku pastoralnu zadaću.
[37] Stoga je prvi preduvjet nove
evangelizacije, ali i našega opstanka, izlazak iz lažne dileme da bi vodstvu
Crkve bilo lakše bez redovnika, a redovnicima bez crkvenih pastoralnih normi
koje ih obvezuju i biskupa kojima su u pastoralu posve podređeni. Naime, samo
svijest o posvemašnoj međusobnoj upućenosti i identičnosti cilja može otkloniti
napast da nam i Evanđelje postane sredstvo crkvene i društvene nadmoći
pojedinaca ili zajednica.

Katolička
crkva u BiH i redovnici u njoj imaju, istina, tešku, ali slavnu prošlost.
Nikome
ne treba dokazivati da nam sadašnjost a, čini se, ni budućnost, bar za skoro
vrijeme, neće biti vedrija. Ali prošlost uči da nam je Bog uvijek davao
dostatno snage da se breme života iznese i baklja vjere preda dalje. Stoga mi
se čini da bi našu novu evangelizaciju, u užemu, unutarcrkvenom značenju,
valjalo shvatiti i prihvatiti kao obnovljenu vjernost našoj prošlosti tako da
preraste u posredovanje postojanosti vjere otaca naraštaju njihovih sinova. To
na još izraženiji način vrijedi za vas redovnike i redovnice. Ništa od karizmi
vaših utemeljitelja nije danas manje potrebno čovjeku i Crkvi u BiH nego je to
bilo u vremenima vašega nastanka. Valja to samo u duhu zahtjeva nove
evangelizacije pretvoriti u življenje
prema prilikama mjesta i vremena,
i to s novim žarom, metodama i izričajima.

 


[1]Usp.
Pavao VI, Insegnamenti VI, Vaticano,
1969. str. 316.

[2]Usp. Benedikt XVI, Homilija na zatvaranju specijalne sinode biskupa
Bliskog Istoka 24.10.2010
. u:
Oservatore Romano 25-26.10.201.
str. 8.

[3]Usp.
Benedikt XVI, Motu proprio Ubicumque et
semper,
na:
http://www.vatican.va/holy_father/benedict_XVI/apost.letters/documents/hf_ben-XVI_apl_20100921_ubicumque-et-semper_it.htmll(10.09.2010)

[4]Pavao
VI, Insegnamenti VI, str. 316.

[5]Usp. Homilija na Misi u svetištu Sv. Križa, u: AAS 71(1979.), 865.

[6]Poruka narodu Božjem s XIII.
redovnog zajedanja Biskupske sinode
, br. 2.

[7]Ivan Pavao II, Govor XIX. zasjedanju CELAMA, Port-au-Prince, 9. ožujka
1983., br. 3.

[8]Ivan Pavao II, Ulaskom u novo tisućljeće, KS, Zagreb, 2001, str. 37.

[9]Ivan Pavao Drugi, Nadolaskom trećeg tisućljeća, Zagreb, 1996. KS, str.
64, br. 57.

[10]Benedikt XVI, Homilija na misi svečanog otvaranja XIII. redovnog
zasjedanja Biskupske sinode u Rimu,
7. listopada 2012.

[11]Kardinal D. Wuerl, Izvješće nakon rasprave na Sinodi, na: bitno.net

[12]Sinodabiskupa,
Nuova evangelizzazione per la trasmissinoe
della fede cristiana, Lineamanta n. 5
u: www.vatican.va/roman-curia/synod/documents

[13]Benedikt
XVI, Ubicumque…(uvodni dio)

[14]Lineamenta … br. 6.

[15]Ivan
Pavao II, Ecclesiain Europa n. 2, u:
AAS 95(2003.),650

[16]Poruka
Božjem narodu …, br. 5.

[17]Isto,
br. 10.

[18]Usp. Iv15, 13.

[19]Zbog
toga me i ljubi Otac što polažem  život svoj da ga opet uzmem
(Iv
10, 17).

[20]Apostolska pobudnica Posvećeni život, 110.

[21]S.
Currò, Riflessionedeisuperiorimaggioridell’USG,
Vita Consacrata e nuova evangelizzazione,
u: Testimoni, 6/2012. i na: Vocazioni.net, str. 11.

[22]1 Kor 15, 13-14.

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox