Današnji blagdan vraća nas na ponovno
promišljanje o životu sv.Klare. Iako čitajući temeljito životopise, mnoge
crtice sijevaju iz njega, one koje bi opisale sveticu i kao pouka zasvjetlile u
životu svih nas. Dvije su mi zastale dok sam čitala „Klara Asiška“ Marka
Bartolija i o njima  pokušala
promišljati.

U svome Pravilu, Klara govori o radu,
preuzimajući odredbe što ih je Franjo dao za braću u različitim okolnostima: Sestre, kojima je Gospodin dao milost da
rade, neka rade vjerno i pobožno poslije Trećega časa u poslu časnu i korisnu
zajednici, tako da, odstranivši dokolicu – neprijateljicu duše, ne utrnu u sebi
duha svete molitve i pobožnosti, komu moraju služiti ostale vremenite stvari.

Iščitavam iz ovoga i ostalih dijelova
Pravila da je Klara prozrela vrijednost korištenja vremena. I uistinu, u danu
nam je darovano svih dvadeset i četiri sata. Živimo u užurbanosti vremena koja
nas često uvjetuje i nekako „remeti“ naš ustaljeni dnevni red.  No, ako dobro razmislimo, vidjet ćemo da
naših dvadeset i četiri sata često prođe kao trenutak kojega nismo svjesni. Pokušajmo
složiti popis aktivnosti, poslova što u tome vremenu napravimo, kako smo
iskoristile vrijeme ili što smo sve mogli u tome vremenu napraviti. I sveta
Klara shvaća vrijeme kao dar i na izgradnju dobro iskorišteno vrijeme – lijek
protiv dokolice, strančarenja, lijenosti. Sveti Franjo ide još dalje i za one
kojima je Gospodin dao milost rada, neka
rade vjerno i pobožno tako da, izbjegavaju duši štetnu besposlicu, ne ugase duh
svete molitve i pobožnosti, čemu ostalo vrijeme mora služiti. Klara i sama
radi do zadnjega časa. Klarin rad bio je, ne bilo kakav i ne bilo što, pa neka
se ispuni vrijeme. Njen rad bio je predanje, potpuno predanje do smrti. U
životopisu čitamo svjedočanstvo sestre Pacifike: kada je toliko oboljela da nije mogla ustati iz kreveta, dala je da ju
se posjedne i podupre iza leđa jastucima pa je prela… To je predanje i to
je zapravo smisao rada.

Cijeli svoj život živjeti u otvorenosti
Božjoj milosti. Bilo da radimo ili molimo ili razgovaramo, sve je to (trebalo  bi biti!) sveti posao, ono što nas izgrađuje
ito nam pomaže da se u svakom trenutku sjedinimo s Gospodinom. Promatram
današnje mlade i pitam se za većinu od njih što je smisao njihova života. O,
promatraju i mladi nas, i sigurna sam da nas puno puta sažalijevaju i pitaju
se: eh, jadne su i koji je smisao njihova
života, čitajući na našim licima žalost, beznađe, mrzovoljnost,
neispunjenost… Dobro je o tome razmisliti i otvoriti se našim svakodnevnim
poslovima  ljubavlju i požrtvovnošću
svjesni da nas izgrađuju kolikogod nam bili besmisleni. Otvoriti se milostima
koje nas po predanosti svojoj svakodnevnici u koju sam poslan obasipaju i ne
dopuštaju da se u naš život „useli“ dokolica i strančarenje, a time i stalno
propitivanje, i sumnja o smislenosti posla koji radimo i poslanja koje živimo.

Druga crtica iz života ove svetice jest
odnos prema riječi  općenito. Ta njena
pozornost i obzirnost ne stavlja prepreke nego predviđa otvorenost. Istina,Klara
ne dopušta i sama se ne prepušta toj napasti da se govori u svako vrijeme s
naznakom sestre mogu ipak uvijek i
posvuda kratko i tiho priopćiti što je nužno, znajući da riječ ohrabruje,
tješi, potiče, osnažuje, ali također da mnoštvo izgovorenih riječi stvara
prazninu koju vrlo brzo ispuni svakodnevnica ogovaranja, prigovaranja i svega
što nije za izgradnju našeg redovničkog identiteta. Otkrivamo povezanost ove
dvije značajke života sv.Klare: rad i riječ. Zapravo, radom i predanošću
ispunjeno vrijeme ne dopušta suvišnih, bespotrebnih riječi, jer predanost i
otvorenost Božjem djelovanju po djelu naših ruku otvara mjesto samo riječima
koje su odmjerene, korisne, blage i koje sjaje poput zrcala na svjetlosti. I u
samom imenu Klara – Jasna otkrivamo život svete Klare koji je bio jasna
svjetlost koja se prelamala poput one na zrcalu u živote svojih sestara, svoje
zajednice i širila se u obzorja svakodnevnice.

U Godini milosrđa, pozvani smo i mi
promisliti temeljitije o našem odnosu prema radu i riječju i na poseban način o
našem odnosu prema Riječi koja nam je snaga za život, pomoć u predanosti po
radu u kojemu ostvarujemo poslanje koje nam je zajednica i Crkva povjerila, te
promisliti o riječima koje izgovaramo i kojima gradimo i/ili izgrađujemo.

 

s.Vlatka D.