Na poziv franjevca i misionara fra Ivice Perića od 7. do 22. svibnja ove godine provincijska predstojnica s. Kata Karadža i zamjenica provincijske predstojnice s. Lidija Jurišić bile su u Africi i boravile u samostanu braće franjevaca u Kivumu Parish, P.O. Box 70, Gitarama, Rwanda. No bile su nekoliko dana i u susjednoj Ugandi. Zajedno s fra Ivicom obišle su nekoliko mjesta (Uganda: Kashekuro, Kinoni, Rwentobo; Rwanda: Mbazi) te su tako dobile jednu sliku ovoga za nas doista nepoznatog kontinenta,
upoznale se s različitim mogućnostima djelovanja, a polje djelovanja je doista veliko. Susrele su se i sa našim sestrama Splitske provincije presvetog Srca Isusova, s. Mirabilis Višić i s.Mislavom Prkić, kao i sa sestrama Kćeri Božje Ljubavi, među kojima je i Hrvatica s. Bogdana Markić. Također su susrele i don Danka Litrića, salezijanca.
Mi smo puno čuli i vidjeli iz medija o životu ljudi na afričkom kontinentu, no stvarnost je puno teža. Osobno se sve drugačije može vidjeti i doživjeti. Nakon što se osobno iskusi ova stvarnost, ne može se ostati ravnodušan. Iskustva su dragocjena te potiču na osobnu promjenu i drugačije poglede na život i svijet oko sebe. Ovdje donosimo iskustvo koje je zabilježila provincijska predstojnica s. Kata Karadža:
Pođite…
Već nekoliko mjeseci razmišljala sam kako realizirati i krenuti na put u nepoznato. Pitala sam se kako će biti tamo gdje – kako sam iz kazivanja drugih čula – istovremeno vlada bijeda i siromaštvo, ali također plemenitost i dobrota ljudi. I zato pred pozivom misionara fra Ivice Perića da dođemo u Afriku, u Rwandu, nisam mogla ostati ravnodušna.
Unatoč brojnim planovima i obvezama u Provinciji osjećala sam da trebamo poći, otisnuti se na takav put i prihvatiti izazov. Na put smo krenule s. Lidija Jurišić i ja, te smo u Africi boravile od 7. do 22. svibnja ove godine. Krenule smo u Afriku da osjetimo i osluhnemo život ljudi koji su u potrebi te da tamo pokušamo na dublji način osjetiti potrebe današnjeg afričkog čovjeka. Kroz dva tjedna boravka najviše vremena bile smo kod braće franjevaca u župi Kivumu u Rwandi odakle smo posjećivale druge župe i mjesta. Osim toga bile smo i u susjednoj Ugandi. I jedna i druga zemlja obiluju prelijepim krajolicima i prirodnim ljepotama, ali su istovremeno opterećene velikim siromaštvom i neimaštinom.
Dolazeći iz svijeta koji obiluje vodom, strujom, hranom gotovo da i ne pomišljaš da ima ljudi koji žeđaju za vodom, umiru od gladi, nemaju struje ni osnovnih uvjeta za život. Ne ostaje se ravnodušnim pred djetetom koje nema ono najpotrebnije nego prikuplja tek ostatke grana osušenih stabala te ih nosi kako bi mu poslužilo u skromnoj kućici. Ne ostaje se ravnodušnim gledajući ljude kako nose kanistar vode bilo na glavi bilo u rukama, ne znam koliko kilometara, da bi im poslužila kao najosnovnija potreba. Ne ostaje se ravnodušan pred ljudima kojima je potrebna materijalna, ali još više duhovna pomoć. U svemu tome nemoguće je ne postavljati mnoga pitanja, a ponajčešće ono ZAŠTO? Zašto je taj čovjek tako siromašan, nemoćan i ostavljen? Kako protumačiti tako velike i gotovo nepremostive suprotnosti i nejednakosti u ljudskim životima – dok jedni obiluju i ne znaju što učiniti s bogatstvom drugi oskudijevaju i pate jer nemaju ni ono najpotrebnije.
Međutim, unatoč brojnih poteškoća s kojima se susreću u ljudima se osjeća život. Oni žive, oni imaju vrijeme, oni se nadaju boljem sutra. Oni mole. Oni pjevajući mole ispunjenim srcima.
Tko i na kraće vrijeme boravi među njima i osjeti život takvog čovjeka ne može a da u sebi ne osjeti potrebu za promjenom ili barem postavlja pitanja koja ga ne ostavljaju ravnodušnim. To čovjeka mijenja, obraća i potiče da može puno više i bolje pomagati čovjeku u potrebi, vidjeti njegovu bijedu i vlastitim doprinosom pomoći da toga bude manje.
Sveti Franjo je obraćenje doživio preko susreta s gubavcem. Preko tog susreta on je osjetio da i u najvećem bijedniku postoji dostojanstvo, da je i on ljudsko biće s istim dostojanstvom a iznad svega da je Božje stvorenje koje Bog voli i ljubi. I od tada se u Franji nešto promijenilo, započeo je drugačiji život, život služenja i predanja za druge tj. za one rubne. Gledajući ljudsku bijedu njegov život se potpuno promijenio posvećujući se siromašnima i s njima dijeleći svakodnevicu. Po primjeru sv. Franje to upravo čine naši misionari i misionarke u dalekim zemljama.
Franjevački duh šire i naše sestre franjevke Splitske provincije Presvetog Srca Isusova i braća franjevci iz Bosne kao i druge redovničke zajednice prisutne u Africi. Njihova žrtva ima smisla jer predano vrše zapovijed ljubavi te svojom prisutnošću i marljivošću pomažu čovjeku u potrebi.
Slušajući iskustva misionara i misionarki koje smo susrele, a posebno razgovarajući s fra Ivicom i našim sestrama Splitske provincije koje su u Kongu, s. Mirabilis Višić i s. Mislava Prkić,don Dankom Litrićem, salezijancem, sestrama Kćeri Božje Ljubavi, s. Bogdanom
Markić, snažno se osjeća što misionari i misionarke znače za duhovnu a i materijalnu pomoć siromašnim ljudima u ovom dijelu svijeta. Bog ih je poslao za glasnike nade koja budi radost u čovjeku kada ga susretne. Oni su doista navjestitelji Radosne vijesti. Siromašan čovjek nema što pružiti osim ruke i osmijeha a to je našem čovjeku potrebno. Oni primjećuju čovjeka koji prolazi pored njih te ga srdačno pozdravljaju. Mnoga njihova ispaćena lica i izgladnjelo tijelo ne odaje razočaranje nego bude nadu u bolje sutra.
Boravak među ljudima u Africi mijenja osobu da drugačije gleda na život i sve oko sebe. I nakon povratka, dojmovi ostaju svježi makar se nalazili daleko od Afrike.
U meni se budi želja da mi, sestre franjevke, budemo otvorene za nove poticaje i izazove te ako je to Božja volja hrabro krenemo u nepoznato polje rada Afrike. Na svakome od nas je da molimo za ljude koji će se odvažiti i predano služiti svima onima kojima je naša pomoć potrebna. Iz kratkog (osobnog) iskustva boravka u Africi osjećam doista da je prisutnost misionara i misionarki neophodna.
Na nama je da imamo na umu biblijske riječi: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,37-38). Budemo li molile i pouzdavale se u Božju Riječ bez oklijevanja ćemo poći u nepoznato s odjekom odziva „Evo me, mene pošalji“. Nije li to na kraju i franjevačko služenje da cijeli svijet bude na neki način naš samostan. Stoga, pođimo po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15).
Hoćemo li ove riječi pođite shvatiti ozbiljno ovisi o svakoj od nas! Važno je moliti za radnike koji će biti spremni poći na široku njivu Gospodnju. Vrijedi odvažiti se i odgovoriti na upućeni poziv svojom raspoloživošću. Misije su nešto silno važno za onoga koji sluša glas Duha Svetoga koji tihim glasom govori ‘dođi’ i ‘idi’, kao što kaže papa Franjo u apostolskoj pobudnici Radost Evanđelja, onaj koji nasljeduje Isusa ne može ne postati misionar, i zna da Isus „kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živog uza se usred misionarske zauzetosti“.
Dao Bog da u tom duhu budemo ispunjene i spremno se dadnemo Bogu na raspolaganje i mi, sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina.
U zahvalnosti Bogu za milosne trenutke provedene u Africi molim da svim misionarima i misionarkama Gospodin udijeli snage da mogu nastaviti širiti Radosnu vijest i nasljedovati stope Gospodina našega Isusa Krista.
Hvala fra Ivici Periću na pozivu u Afriku i
bratskoj raspoloživosti prilikom boravka. Mir i dobro!
