Neka se putovanja ne mjere kilometrima, nego dubinom traga koji ostave u čovjeku. Kada smo 20. rujna krenuli prema Asizu na duhovne vježbe u povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje, znali smo kamo idemo, ali nismo mogli znati kakvi ćemo se vratiti. Hodočašće i duhovne vježbe trajali su do 26. rujna, a u tih nekoliko dana četrdesetak mladih između 18 i 33 godine iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine — od Posušja i Livna, preko Uskoplja, Jajca, Rame, Nove Bile, Viteza, Sarajeva, Kiseljaka i Kreševa, do Usore, Tolise i Domaljevca — krenulo je na put sa zajedničkom željom: bolje upoznati toga neobičnog sveca i u miru Asiza zaviriti u vlastitu nutrinu. Organizatori hodočašća i duhovnih vježbi bili su fra Antonio Gašić i fra Ivan Stanić, koji su animirali sav program zajedno s fra Mislavom Jozićem, s. Anđelinom Ivančić, s. Radmilom Ilinović i s. Ivanom Džeko.
Asiz nije grad koji očarava bogatstvom. Nema potrebu pokazivati raskoš niti čovjeka zadiviti zlatom. Njegova je ljepota tiša i dublja. Upravo je takav jer je Franjo, svetac koji je mogao izabrati sasvim drugačiji život, odlučio krenuti putem siromaštva, jednostavnosti i potpunoga predanja Bogu. Franjo je tražio način kako zemaljsku prašinu pretvoriti u put prema nebu. I možda je upravo u tome njegova veličina. Nije pokušavao pobjeći od svijeta, nego ga je želio mijenjati vlastitim životom. Zato nas nije iznenadila njegova želja da braća nikada ne napuste Porcijunkulu. U toj maloj crkvi kao da je ostavio srce svoga poslanja.
Put nas je, uz Asiz i Porcijunkulu, vodio i kroz druga važna franjevačka mjesta: Padovu, svetište sv. Damjana, Baziliku sv. Franje, Carceri i La Vernu. Svako od tih mjesta nosi poseban mir i svoju priču. Posebno su nas se dojmili Franjin grob i La Verna, mjesto gdje je Franjo primio stigme. Zanimljivo je bilo promatrati kako je jedan sasvim jednostavan čovjek, otvorena srca prema Bogu, mijenjao i do danas mijenja živote mnogih. Što smo dulje koračali njegovim tragom, to je bivalo jasnije da veličina nema mnogo veze s onim što svijet naziva uspjehom.
Razmatrali smo i priču o gubavcu te prepoznavali koliko svatko od nas u sebi nosi skrivenih slabosti, rana i strahova. Franjo je nadvladao vlastiti strah onoga trenutka kada je zagrlio gubavca — i upravo se tada u njemu dogodio preokret. Ono što mu je prije bilo gorko postalo mu je slatko. Njegova jednostavnost i siromaštvo nisu bili neimaština, nego sloboda srca.
No možda upravo osobni doživljaji najbolje govore o tome što su ove duhovne vježbe i hodočašće značili onima koji su ih proživjeli. Iza zajedničkoga puta, molitve, kateheza, druženja i obilaska franjevačkih mjesta ostale su osobne spoznaje koje će svaki sudionik ponijeti sa sobom.
Jedna sudionica svoje je iskustvo opisala ovako:
“Sa sigurnošću mogu reći da je ovo putovanje doista ispunilo geslo kojim je nazvano: da mi mladi bolje upoznamo svetoga, malenoga, ali velikoga i kreposnoga Franju te da kroz razna razmatranja zavirimo u svoju nutrinu i tako bolje upoznamo i spoznamo sebe. Zanimljivo je bilo promatrati kako je jedan maleni čovjek, otvorena srca i duha prema Bogu, mijenjao i dan-danas mijenja živote mnogih ljudi. Posebno me se dojmila priča kako je sv. Franjo pred svima skinuo bogato ruho svoga oca. Bio je gol pred svima, a tada ga je biskup zagrlio svojim ruhom. Tu sam prepoznala kako nas Bog odijeva najljepšim ruhom kada skinemo ono staro, ovo zemaljsko ruho. Svidio mi se duh zajedništva, bratske ljubavi i povezanosti koji smo živjeli tijekom ovih šest dana. Ti dani bili su moj blagoslov i ljubav. Završit ću ovaj kratki osvrt riječima svetoga Pavla koje su mi bile na srcu na kraju puta: Radujte se u Gospodinu svagda! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka bude poznata svim ljudima. Gospodin je blizu! (Fil 4,4-5).”
Druga je sudionica posebno istaknula osobni susret s Franjom i Klarom te zahvalnost za iskustvo koje je, kako kaže, nadmašilo njezina očekivanja:
“Početkom godine poželjela sam da do kraja godine posjetim Franjin i Klarin Asiz. Od svih organiziranih hodočašća posebno me privuklo ovo za mlade jer je uključivalo i duhovne vježbe, a ne samo hodočašće. Bilo mi je to potpuno novo duhovno i emotivno iskustvo. Hodajući ulicama kojima je nekada koračao sveti Franjo i moleći se u crkvama i drugim mjestima koja je ostavio u naslijeđe svome Redu, posebno pred Franjinim i Klarinim grobom, osjetila sam veliku Božju milost i zahvalnost. Zahvalna sam Bogu na ovom iskustvu, ali i našim animatorima, fratrima i časnim sestrama koji su do detalja osmislili svaki dio duhovnih vježbi i hodočašća te nam, vjerujem, uspjeli približiti franjevaštvo. Kako je i samo geslo hodočašća bilo ‘Otkrij Franju, upoznaj sebe’, mogu reći da se u mom slučaju to doista i ostvarilo.”
Kada smo se 26. rujna vratili svojim domovima, svakodnevica je bila ista, ali naš pogled na nju više nije bio posve isti. Asiz na kraju nije bio samo odredište na karti. Bio je to dragocjen susret s Franjom, sa samim sobom i s Bogom.
Na kraju se vratilo jedno pitanje: kako je moguće da se Bog toliko proslavio kroz jednoga Siromaška? Možda je odgovor upravo u tome što Franjo nikada nije pokušavao postati velik. Tražio je samo Smisao. A pronašao ga je onda kada je odlučio živjeti jednostavno, ljubiti potpuno i ostaviti iza sebe ono što ga je udaljavalo od Boga.
Anđela Marić
