Dvanaesta godišnja
skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i
Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 12. travnja u samostanu Školskih sestara
franjevki Bosansko-hrvatske provincije u Bugojnu.

Skupštinom je
predsjedao predsjednik Konferencije fra Lovro Gavran.
Na Skupštini su sudjelovali svi provincijalni poglavari i poglavarice sa
sjedištem u BiH te devet predstavnika muških i ženskih redovničkih zajednica
čiji članovi djeluju u Bosni i Hercegovini, s provincijalnim sjedištem izvan
BiH.

Na Skupštini je
sudjelovao apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luggi Pezzuto, delegat Biskupske
konferencije BiH vojni biskup mons. dr. Tomo Vukšić te dopredsjednica Hrvatske
Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica i provincijalna
glavarica Hrvatske provincije uršulinki s. Jasna Lučić.

Nakon
uvodnih riječi fra Lovre Gavrana te pozdrava biskupa Vukšića uslijedilo je
kratko predstavljanje redovničkih zajednica koje djeluju u BiH.

Razmišljanje
na temu “Redovnici u crkvi s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu”
izložio je nuncij  Pezzuto koji je
svoje  izlaganje temeljio na dva događaja,
a tiču se susreta pape Franje s bogoslovima, novacima i novakinjama 6. srpnja
2013., te susreta Pape s Vrhovnim redovničkim poglavarima 29. studenoga iste
godine. 

Nuncij
se u svom izlaganju osvrnuo isključivo na pojedine teme koje su obrađivane na
spomenutim susretima, a  tiču se i
redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini.  

S
obzirom na temu o identitetu i poslanju redovničkog života, Nuncij je istaknuo
kako  Papa odgovara, da su nazočnost i
poslanje redovnika usmjereni na „rast Crkve“. Nazočnost i djelo redovničkog
života mora dopustiti rast Crkve. Redovnički život ima smisao ukoliko dopušta
rast Crkve. S obzirom na to, može se zaključiti da je vrednota Crkve,
prioritetna i apsolutna vrednota, dok je vrednota redovničkog života upravljena
i orijentirana Crkvi i njenom rastu.

Kada
se govori o rastu Crkve, ne misli se, naravno, samo na kvantitativni rast, a
pogotovo ne ekonomski rast ili osvajanje nekih političkih pozicija ili druge
vrste moći. Rast Crkve znači unutarnje sazrijevanje kršćanske zajednice
(dijecezanske, župne, itd.) u vjeri, nadi i ljubavi. Takvo unutarnje
sazrijevanje ne isključuje brojčanu ekspanziju, štoviše, olakšava je i promiče.

Prednost
vrednote „Crkve“, kako je afirmira papa Franjo, zahtijeva onda određeno
pomicanje točke pozornosti od redovničke „karizme“ prema činjenici Crkve, u
smislu da ono što čini određenu karizmu treba biti usmjereno prema Crkvi i
njezinu rastu. To znači da karizma vrijedi ukoliko se ispravno može „prevesti“
u konkretna djela i u mjeri u kojoj doprinosi rastu univerzalne i mjesne Crkve
u kojoj su redovnici prisutni i djeluju.

Druga
tema odnosila se na svjedočenje. Koji je to konkretni mehanizam po kome
redovnička karizma doprinosi rastu Crkve?

Papa
Franjo odgovara, pozivajući se na papu Benedikta, koji je rekao: „… Crkva
raste po svjedočenju, a ne po prozelitizmu“. I nastavlja papa Franjo:
„Svjedočenje koje uistinu može privući, jest ono svjedočenje koje je vezano uz
geste koje nisu svakodnevne: velikodušnost, odricanje, žrtva, zaboravljanje
sebe radi drugoga. To je svjedočenje, mučeništvo redovničkog života“.

Svjedočiti
se može na dva načina: jedan je onaj koji se služi riječju, drugi je
dosljednošću života.

Između
ova dva načina svjedočenja postoji ipak određena hijerarhija, u onoj mjeri u
kojoj nešto bolje doprinosi „rastu Crkve“.

Istina
je da oba načina doprinose rastu Crkve, ali vidimo da je svjedočenje riječju
prilično krhko, naravno, ne zbog nedostatka elokventnosti ili nauka, nego zbog
nedostatne koherentnosti života. Postajemo „cimbali što zveče“ i „zvona što
uprazno zvone“. To sprečava privlačnost vjere i Crkve kod naroda, tako da ona
ne raste.

Imamo
ipak dužnost svjedočiti i riječju, bez obzira na naše slabosti, čak i na naše
grijehe, jer u životu nije sve matematički jasno, precizno i pravolinijski.
Crkva očekuje od redovnika ovo svjedočenje riječju i u ovo vrijeme slabosti i
krhkosti. Redovnik koji se priznaje grešnikom, ne proturječi svjedočenju
općenito, pa ni onom riječju; naprotiv, pojačava ga. Ono što je ključno za
privlačnost vjere i Crkve jest svjedočenje s dosljednošću i autentičnošću
života. Kako tvrdi Sv. Franjo Asiški, Naviještajte evanđelje uvijek, a ako je
potrebno i riječima. Propovijedajmo Evanđelje primjerom, a onda i riječima!
Prije svega je naš život ono iz čega ljudi moraju čitati Evanđelje! I ovdje bez
straha, s našim manama. S obzirom na objekt svjedočenja redovnici moraju svjedočiti
konačne (definitivne) vrednote Kraljevstva Božjega, ali utjelovljeni u svoje
vrijeme i s ljudima ove zemlje.

S
obzirom na “Međusobne odnose” redovnika i mjesnih Crkava, Papa kaže
prije svega da danas više nisu dovoljni kriteriji iz 1978. god., sadržani u
dokumentu „Mutuae relationes“. Taj dokument je odgovarao za jedno određeno
vrijeme, ali više nije aktualan. Zato je papa povjerio Kongregaciji za
institute posvećenog života i družbe apostolskog života zadatak da ponovo
promisli i revidira taj dokument.

Crkva
je, dakle, u toj tematici, danas u fazi istraživanja i studiranja. Papin
odgovor u kontekstu tih odnosa sadrži određene elemente koji mogu biti
prosvjetljujući:

a) Biskupi moraju poštivati i promicati
karizme redovničkih instituta, jer su one esencijalne za autentičnost i
kompletnost mjesne Crkve. „Mi biskupi, kaže papa Franjo, moramo razumjeti da
posvećene osobe nisu pomoćni materijal, nego karizme koje obogaćuju biskupiju“.

b) Redovnici, bi sa svoje strane morali
čuvati dijalog s biskupima i voditi računa o problemima u kojima se ovi mogu
nalaziti u određenim okolnostima, koje su ponekad neizbježne. Očuvanje ovog
dijaloga je od vitalne važnosti za uključivanje neke redovničke zajednice u
mjesnu Crkvu.

Nuncij
Pezzuto je zaključno rekao, kako mu se čini da je ključ za rješenje konflikta u
„Crkvi“, u „crkvenom zajedništvu“ i u „jedinstvu“ i konceptu „rasta i napretka
Crkve“, što su te stvarnosti važnije od bilo kojeg konflikta, stvarnosti za
koje vrijedi nadići sve konflikte, i po cijenu poneke žrtve.

Nakon
kraće rasprave, oko podneva euharistijsko slavlje je predslavio mons. dr. Tomo
Vukšić koji je obraćajući se sudionicima Skupštine u svojoj propovjedi istaknuo
kako smo kao različiti udovi Crkve, pozvani izgrađivati jedinstvo naroda
Božjega, svatko prema svom umijeću i poslanju, odnosno prema karizmi, na mjestu
i službi koja nam je povjerena. Graditi jedinstvo Crkve i širiti dobro treba
tako da bi Krist u svijetu mogao rasti, a ne naša slava, ne slava naših
zajednica, provincija, biskupija. Slava dobra, plemenitosti i svetosti koje
ujedinjuju Božji narod, zaključio je mons. Vukšić.

U
popodnevnom radu pročelnici povjerenstava koja djeluju pri KVRPP BiH podnijeli
su izvješća, a zatim je uslijedilo izvješće o radu i aktivnostima Konferencije
koje je izložio predsjednik fra Lovro Gavran.

Na koncu u
Napretkovom domu u Bugojnu, za sudionike Skupštine kao i župljane sv. Ante
prikazan je dramski komad “Judita” po istoimenom romanu Mire Gavrana
u dramatizaciji Anele Križanac te izvedbi bogoslova Franjevačke teologije u
Sarajevu.  (
www.redovnistvo.ba

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox