Promatram danas put. Gdjegod kreneš, čovječe, pred tobom stoji put. Na tom
putu moraš se odlučiti. Nema izbora! Kako god tvoj životni put je neizbježan.
Kolikogod puta se izmicali, dođe vrijeme da se suočiš sa svojim izborom. Dođe
vrijeme da ponovno pogledaš na svoj put te kako njime koračaš. Na tvom križnom
putu, Gospodine, gledam danas tvoje korake. Prvi korak upućuje na hod prema
maslinskom vrtu. Ondje bijaše vrt u koji
uđe Isus i njegovi učenici. Boravak u vrtu otkriva još nešto. Mjesto na
kojem si se često susretao s učenicima. Jednako tako to je mjesto molitve i
blizine susreta. Mjesto povlačenja i osame. Mjesto Izvora s kojeg se dogodio i
molitveni vapaj: Oče neka me mimoiđe ovaj
kalež! Uskoro na tom mjestu događa se izdaja. A Ti si stajao mirno. Sam se
predaješ i uzimaš križ koji su ti ljudi pripravili.
Kamo te vodi ovaj put? Optuživanja, bičevanja, iscrpljeno tijelo samo su
vanjski znakovi Tvoje boli. Još teža bol leži unutra. Bol i krik koji se čuje
jednako s križa: Bože moj, Bože moj zašto
si me ostavio? I nakon dvijetisućljetnje povijesti danas se u našim
svetištima odigravaju „scenski“ događaji kako bi prisjetili na Tvoj križni put.
Ipak, katkada stvarnost je drugačija. Bivamo gurnuti u vlastiti životni put.
Sudjelujemo na križnom putu ljudi, prijatelja, ali katkada i mase. Nalazim se
često u ulozi tvojih učenika: onih koji su pobjegli jer su se pobojali za
vlastiti život, onih koji su te izdali, i onih koji su se odrekli Tebe. Shvaćam
da je moj životni put neizbježan bez križa. Nemoguće je oduprijeti se ovom
putu. Šimun je to dobro prepoznao. Prigrlio je križ kako bi pomogao Učitelju.
Dok te ponovno susrećem ulicama križnog puta, pomozi mi, Učitelju,
prigrliti križ. Križ nemoći i odbacivanja, križ shrvanosti i ljudske krhkosti. Pomozi mi da budem poput Šimuna Cirenca ondje gdje me Ti pozivaš danas. Iz tvog
križa niknuo je novi život. Potakni, Gospodine, kršćane u svijetu da prepoznaju
patnje i boli braće i sestara u svijetu i budu dionici njihova križnog puta.
Amen.
