Razmotrivši Poruku pape
Franje za 1. Svjetski dan siromašnih od 13. lipnja 2017., biskupi Biskupske
konferencije BiH podsjećaju sve članove biskupijskih zajednica u Bosni i
Hercegovini na želju Svetoga Oca „da kršćanske zajednice, u tjednu koji
prethodi Svjetskom danu siromašnih, koji ove godine pada na 19. studenoga, to
jest Trideset i treću nedjelju kroz godinu, ulože napore kako bi omogućili
trenutke susreta i prijateljstva, solidarnosti i konkretne pomoći“. Podsjećaju
sve članove krajevne Crkve u Bosni i Hercegovini na svakovrsnu oskudicu u
teškim ratnim vremenima te s papom Franjom potiču da Svjetski dan siromašnih
„postane snažan podsjećaj našoj vjerničkoj savjesti, omogućujući nam sve više
rasti u uvjerenju da nam dijeljenje sa siromasima omogućuje shvatiti najdublju
istinu evanđelja“. Budući da se Nedjelja Caritasa već godinama u biskupijskim
zajednicama obilježava na Treću nedjelju Došašća, biskupi su odlučili da se te
nedjelje u predbožićnom vremenu darivanja nastave organizirati i provoditi
konkretne karitativne akcije pomoći siromašnima i potrebnima. Tako će se i
cijela Crkva u Bosni i Hercegovini molitveno i na druge načine uključiti u
Papinu inicijativu za Svjetski dan siromašnih, a na Nedjelju Caritasa u Treću
nedjelju Došašća nastaviti organizirati konkretne akcije pomoći siromašnim i
potrebnima. Tom prigodom poruku pape Franje za 1. Svjetski dan siromašnih,
prenosimo u cijelosti:

1. „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom
i istinom” (1 Iv 3, 18). Ove riječi apostola Ivana izražavaju zapovijed
prema kojoj nijedan kršćanin ne smije biti ravnodušan. Ozbiljnost kojom
„ljubljeni učenik” predaje Isusovu zapovijed sve do naših dana još je
snažnije naglašena suprotstavljanjem između praznih riječi koje su često na
našim usnama i konkretnih djela koja smo si naprotiv pozvani postaviti kao
mjerilo. Ljubav ne dopušta izgovore. Tko želi ljubiti kao što je Isus ljubio,
mora se povesti njegovim primjerom, poglavito kada je riječ o ljubavi prema
siromašnima. Način na koji je Sin Božji ljubio, uostalom, dobro je poznat, a
Ivan na to jasno podsjeća. Ta ljubav počiva na dva nosiva stupa: Bog nas je
prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10.19), i ljubio nas je predavši potpuno samoga sebe,
čak dotle da je položio svoj život za nas (1 Iv 3, 16).

Takva ljubav ne može ostati bez odgovora. Iako se nudi
jednostrano i ne traži ništa zauzvrat, ona ipak rasplamsava srce takvim žarom
da se svaki onaj koji to u srcu oćuti osjeća dužnim uzvratiti na tu ljubav
unatoč svojim ograničenjima i grijesima. A to se može dogoditi samo ako Božju
milost, njegovu milosrdnu ljubav prihvatimo, što je više moguće, u svome srcu
tako da ona potakne našu volju pa i naša čuvstva na ljubav prema Bogu samome i
prema bližnjemu. Na taj način milosrđe koje izvire, tako reći, iz srca
Presvetoga Trojstva može pokrenuti naš život i uroditi samilošću i djelima
milosrđa prema braći i sestrama koji se nalaze u potrebi.

2. „Jadnik vapi, a Jahve ga čuje” (Ps 34, 7).
Crkva je oduvijek shvaćala važnost ovog vapaja. Tome u prilog govori veliko
svjedočanstvo koje nalazimo već na prvim stranicama Djela apostolskih, gdje
Petar traži da se izabere sedmoricu ljudi, „punih Duha i mudrosti” (6, 3),
da preuzmu na sebe službu pomaganja siromašnima. To je zasigurno jedan od prvih
znakova kojima se kršćanska zajednica predstavila svijetu: služenje
siromašnima. Prva je zajednica shvatila da biti Isusov učenik znači pokazati
bratstvo i solidarnost, kao odgovor na glavno Učiteljevo učenje koji je
proglasio siromašne blaženima i baštinicima Kraljevstva nebeskog (usp. Mt 5,
3).

„Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima
kako bi tko trebao” (Dj 2, 45). U ovim riječima jasno uočavamo koliko su
prvi kršćani bili time zaokupljeni. Evanđelist Luka, koji više nego bilo koji
drugi sveti pisac govori o milosrđu, ne pretjeruje kada opisuje praksu
dijeljenja u prvoj zajednici. Naprotiv, njegove su riječi upućene vjernicima
svih naraštaja, a time i nama, kako bi nas podupro u našem svjedočenju i
potaknuo našu brigu za one najpotrebnije. Istu poruku prenosi s jednakim
uvjerenjem apostol Jakov koji u svojoj poslanici upotrebljava snažne i prodorne
riječi: „Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni
izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima
koji ga ljube? A vi prezreste siromaha! Ne tlače li vas upravo bogataši? Ne
vuku li vas baš oni na sudove? […] Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da
ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra
goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte
se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i
vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi” (2, 5-6.14-17).

3. Bilo je, međutim, razdoblja u povijesti kada
kršćani nisu u potpunosti poslušali taj poziv i kada su dopustili da ih zarazi
svjetovni način razmišljanja. No, Duh Sveti nije propuštao dozivati im u pamet
da moraju svoj pogled držati čvrsto upravljen u ono što je bitno. Podizao je,
naime, muškarce i žene koji su na različite načine posvetili svoj život
služenju siromašnima. Koliko su samo stranica, tijekom ove dvije tisuće godina
povijesti, napisali kršćani koji su, u krajnjoj jednostavnosti i poniznosti te
velikodušnom i kreativnom ljubavlju, služili najsiromašnijoj braći i sestrama!

Najistaknutiji primjer nam pruža Franjo Asiški, kojeg
su slijedili mnogi drugi sveti muškarci i žene tijekom stoljeća. On se nije
zadovoljio time da zagrli gubavce i dadne im milostinju, već je odlučio poći u
Gubbio da boravi s njima. On sâm vidio je u tome susretu prekretnicu na svom
putu obraćenja: „Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati
gubavce. I Gospodin sam dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I
kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu
i tjelesnu slast” (Opor 1-3: FF 110). Ovo svjedočanstvo pokazuje
preobražavajuću snagu ljubavi i kršćanskog načina života.

Ne možemo razmišljati o siromašnima jednostavno kao o
korisnicima našeg povremenog volonterskog rada kojeg obavljamo jednom tjedno
ili improviziranih djela velikodušnosti koja umiruju našu savjest. Ta iskustva,
koja su svakako vrijedna i korisna da probude u nama osjetljivost za potrebe
ljudi i nepravde koje su često njihov uzrok, morala bi zapravo voditi pravom
susretu sa siromašnima i prerasti u dijeljenje koje postaje način života. Naša
molitva i naš put učeništva i obraćenja potvrđuju svoju evanđeosku
vjerodostojnost upravo u takvoj ljubavi i zajedništvu. Ovakav način života
donosi radost i mir duše, jer dotičemo vlastitim rukama Kristovo tijelo. Ako
zaista želimo susresti Krista, moramo doticati njegovo tijelo u ranjenom tijelu
siromašnih, kao odgovor na sakramentalno zajedništvo koje je darovano u
euharistiji. Tijelo Kristovo, razlomljeno u svetoj liturgiji, može se vidjeti,
po ljubavi i dijeljenju, na licima i osobama najranjivijih od naše braće i
sestara. Opomena sv. Ivana Zlatoustog ostaje trajno aktualna: „Ako želite
častiti Kristovo tijelo, nemojte ga prezirati kad je golo; ne častite
euharistijskog Kristu svilenom odjećom, a zatim, pošto odete iz crkve,
zanemarivati onog drugog Krista koji trpi hladnoću i golotinju” (Hom. in
Matthaeum, 50.3: PG 58).

Pozvani smo stoga pristupiti siromašnima, susretati
ih, gledati ih u oči, zagrliti ih i tako im dati da osjete toplinu ljubavi koja
razbija samoću. Njihova ispružena ruka također je poziv izaći iz naših
sigurnosti i udobnosti i priznati vrijednost koju siromaštvo ima samo po sebi.

4. Nikada ne zaboravimo da je za Kristove učenike
siromaštvo prije svega poziv da slijedimo Isusa siromašna. To znači ići za njim
i uz njega, putom koji vodi do blaženstva Kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 5, 3;
Lk 6, 20). Biti siromašan znači imati ponizno srce koje zna prihvatiti vlastito
stanje ograničenog i grešnog stvorenja kako bismo pobijedili napast svemoći,
koja nas zavarava da smo besmrtni. Siromaštvo je stav srca koji priječi gledati
na novac, karijeru, luksuz kao na ciljeve života i uvjete za sreću. Siromaštvo
stvara uvjete za slobodno preuzimanje vlastitih osobnih i društvenih
odgovornosti, unatoč svojim ograničenjima, uz povjerenje u Božju bliskost i
pomoć njegove milosti. Tako shvaćeno siromaštvo je mjerilo koje nam omogućuje
prosuditi kako najbolje koristiti materijalna dobra i izgrađivati odnose s
drugima koji neće biti egoistični i posesivni (usp. Katekizam Katoličke Crkve,
brr. 25-45).

Povedimo se, stoga, za primjerom svetoga Franje, toga
svjedoka istinskog siromaštva. Upravo zato što mu je pogled bio čvrsto uperen u
Krista, znao ga je prepoznati i služiti mu u siromašnima. Ako želimo dati
djelotvorni doprinos promjeni povijesti i promicanju stvarnog razvoja, moramo
poslušati vapaj siromašnih i zalagati se za to da se oslobode svoga stanja
marginaliziranosti. Pozivam, istodobno, siromašne koji žive u našim gradovima i
našim zajednicama da ne izgube osjećaj evanđeoskog siromaštva koje je dio
njihove svakodnevice.

5. Poznato nam je koliko je teško u suvremenom svijetu
jasno definirati siromaštvo. No, ono nas na bezbroj načina svakodnevno proziva,
u tisućama lica obilježenih patnjom, isključenošću, zlostavljanjima, nasiljima,
mučenjima i zatvaranjima, ratom, lišavanjem slobode i dostojanstva, neznanjem i
nepismenošću, izvanrednim zdravstvenim situacijama i nezaposlenošću, trgovinom
robljem i ropstvom, progonstvom i bijedom, prisilnom migracijom. Siromaštvo ima
lice žena, muškaraca i djece izrabljivanih zbog niskih interesa, gaženih
izopačenom logikom moći i novca. Kakav samo nemilosrdan i beskrajan popis
možemo sastaviti kada tome pridodamo siromaštvo nastalo kao plod društvene
nepravde, moralne degeneracije, pohlepe nekolicine izabranih i opće
ravnodušnosti!

U našem vremenu, nažalost, dok se silno bogatstvo
gomila u rukama povlaštene nekolicine, često kao plod ilegalnih aktivnosti i
užasnog iskorištavanja ljudskog dostojanstva, prava je sablazan porast
siromaštva u širokim slojevima društva u čitavom svijetu. Pred svim tim ne
možemo ostati pasivni, a još se manje smijemo miriti s takvim stanjem. Na
siromaštvo koje guši duh inicijative tolikih mladih ljudi, sprječavajući ih da
nađu posao; na siromaštvo koje umrtvljuje osjećaj osobne odgovornosti,
prebacujući odgovornost na drugoga i tražeći pogodnosti; na siromaštvo koje
truje vrutke sudjelovanja i sužava prostore stručnosti, umanjujući tako zasluge
onih koji rade i proizvode; na sve te oblike siromaštva moramo odgovoriti novom
vizijom života i društva.

Svi siromasi – kao što je volio reći blaženi Pavao VI.
– pripadaju Crkvi po „evanđeoskom pravu” (Govor na otvaranju drugog dijela
Drugog vatikanskog koncila, 29. rujna 1963.) i obvezuju nas na temeljno
opredjeljenje za siromašne. Blagoslovljene ruke koje se šire da prime siromaha
i da im pomognu: to su ruke koje donose nadu. Blagoslovljene ruke koje nadilaze
svaku barijeru kulture, vjeroispovijesti i nacionalnosti, izlijevajući ulje
utjehe na rane čovječanstva. Blagoslovljene ruke koje se otvaraju ne tražeći
ništa za uzvrat, bez ikakvih „ako”, „ali” i „možda”: to su ruke
po kojima na braću silazi Božji blagoslov.

6. Na kraju Jubileja milosrđa želio sam Crkvi
predložiti Svjetski dan siromašnih, tako da u cijelom svijetu kršćanske
zajednice postaju sve više i sve bolje konkretni znak Kristove ljubavi prema
posljednjima i najpotrebnijima. Svjetskim danima koje su pokrenuli moji
prethodnici, koji su već zaživjeli u životu naših zajednica, želim da se doda i
taj Dan, koji im pridodaje izvrsnu evanđeosku puninu, to jest Isusovu
povlaštenu ljubav prema siromašnima.

Pozivam čitavu Crkvu kao i muškarce i žene dobre volje
da se na taj dan okrenu svima onima koji pružaju svoje ruke i traže našu pomoć
i solidarnost. Oni su naša braća i sestre, stvoreni i ljubljeni od jednog
Nebeskog Oca. Ovaj Dan želi potaknuti u prvom redu vjernike da reagiraju na
kulturu odbacivanja i rasipanja, te da usvoje i prigrle kulturu susreta.
Istodobno, taj je poziv upućen svima neovisno o vjerskoj pripadnosti; svi su
pozvani na otvorenost i dijeljenje sa siromašnima kroz konkretne znakove
solidarnosti i bratstva. Bog je stvorio nebo i zemlju za sve; nažalost, ljudi
su podigli barijere, zidove i ograde, izdajući izvorni dar namijenjen cijelom
čovječanstvu, bez ikakve iznimke.

7. Moja je želja da kršćanske zajednice, u tjednu koji
prethodi Svjetskom danu siromašnih, koji ove godine pada na 19. studenoga, to
jest Trideset i treću nedjelju kroz godinu, ulože napore kako bi omogućili
trenutke susreta i prijateljstva, solidarnosti i konkretne pomoći. Mogu pozvati
siromašne i volontere da sudjeluju zajedno u euharistiji te nedjelje, tako da
učine još autentičnijom proslavu svetkovine Gospodina našega Isusa Krista,
Kralja svega stvorenja, koja se slavi slijedeće nedjelje. Kristovo kraljevstvo
pokazuje se u svem svom značenju upravo na Golgoti, kada Nevini prikovan na
križu, siromašan, gol i lišen svega, utjelovljuje i otkriva puninu Božje
ljubavi. Isusovo potpuno prepuštanje Ocu izražava njegovo krajnje siromaštvo i
ujedno pokazuje moć te Ljubavi koja ga uskrišava na novi život na dan
uskrsnuća.

Ako u našim četvrtima ima siromašnih ljudi koji traže
zaštitu i pomoć, približimo im se te nedjelje: to će biti pogodan trenutak da
se susretnemo s Bogom kojeg tražimo. Držeći se onoga što uči Sveto pismo (usp.
Post 18, 3-5, Heb 13, 2), prigrlimo ih kao časne goste za našim stolom; oni
mogu biti učitelji koji nam pomažu dosljednije živjeti svoju vjeru. Svojim
povjerenjem i spremnošću da prihvate pomoć, pokazuju nam na miran i često
radostan način koliko je nužno živjeti jednostavno i prepustiti se Božjoj
providnosti.

8. U srcu mnogih konkretnih inicijativa koje će se
moći provoditi na taj Dan treba uvijek biti molitva. Ne zaboravimo da je Oče
naš molitva siromašnih. Naše traženje kruha, naime, izražava naše povjerenje u
Boga za naše osnovne potrebe u životu. Sve što nas je Isus učio u toj molitvi
izražava i objedinjuje vapaj svih onih koji pate zbog nesigurnosti života i
manjka onoga što im je potrebno. Kada su učenici zamolili Isusa da ih nauči
moliti, odgovorio je riječima siromašnih koji se obraćaju jednom Ocu u kojem se
svi prepoznaju kao braća i sestre. Oče naš je molitva koja se izražava množini:
kruh za koji molimo je „naš”, a to podrazumijeva dijeljenje, sudjelovanje
i zajedničku odgovornost. U toj molitvi svi prepoznajemo potrebu za
prevladavanjem svakog oblika sebičnosti, kako bismo ušli u radost uzajamnog
prihvaćanja.

9. Pozivam subraću biskupe, sve svećenike i đakone,
koji po svom pozivu imaju zadaću pomagati siromašne, kao i sve Bogu posvećene
osobe i sve udruge, pokrete i volontere diljem svijeta, da se zauzmu da ovaj
Svjetski dan siromašnih postane tradicija koja će biti konkretni doprinos
evangelizaciji u današnjem svijetu.

Neka ovaj novi Svjetski dan, stoga, postane snažan
podsjećaj našoj vjerničkoj savjesti, omogućujući nam sve više rasti u uvjerenju
da nam dijeljenje sa siromasima omogućuje shvatiti najdublju istinu evanđelja.
Siromašni nisu problem: oni su izvor na kojem se moramo napajati u našem
nastojanju da prihvaćamo i živimo bît evanđelja.

Iz Vatikana, 13. lipnja 2017.

Spomen
svetog Antuna Padovanskog

Franjo

(kta/ika)