Novinar Chris Herlinger, napisao je 18. siječnja 2024. za poznati američki vjerski portal National Catholic Reporter reportažu o redovnicama u međureligijskom dijalogu u Bosni. Svoje svjedočanstvo dala je i naša s. Iva Klarić. Tekst prijevoda sa portala  fratellanza.net donosimo u cijelosti

 

Sa svojim visokim minaretom i veličanstvenom bijelom vanjštinom, džamija Esme sultanije u središtu Jajca, u Bosni i Hercegovini, sveto je zdanje koje poštuju ljudi svih vjera. No značaj zgrade nije samo u ljepoti, već i u vezi s iscjeljivanjem.

Izvorna građevina u potpunosti je uništena 1992. tijekom rata u BiH, a njezina mukotrpna rekonstrukcija, iako je uglavnom bila završena do 2010., u potpunosti nije bila dovršena sve do 2023. godine. „U ratu bi sakralni objekti trebali biti izuzeti od uništavanja“, rekao je nedavno Ramiz Kahrić, imam džamije obilazeći je sa skupinom kršćanskih posjetitelja. – Ali, nažalost, nije tako.

Džamija je dobila ime po supruzi bosanskog namjesnika Mehmed paše Muhsinovića, koji je vladao krajem 18. stoljeća, u vrijeme kada je izgrađena prvobitna džamija. Objekt je jedina džamija u Bosni i Hercegovini koja nosi ime po ženi.

Novo zdanje je razlog za veselje – simbol da je rat od prije tri desetljeća u velikoj mjeri, iako možda ne u potpunosti, iza Bosne. „To je izvor radosti za sve“, rekao je. Jedna od onih koji se raduju je s. Iva Klarić (51), vjeroučiteljica i članica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije, koja već 15 godina boravi u Jajcu, u središnjoj Bosni i Hercegovini. Radila je s muslimanskom zajednicom na promicanju dijaloga i suradnje između kršćana i muslimana u malom, pitoresknom gradu, općini od oko 26 tisuća stanovnika, od kojih je otprilike pola Hrvata katolika, a pola Bošnjaka muslimana.

Iako su njezin rad i napori drugih sestara u Bosni malog opsega i često uključuju one s kojima su sestre sprijateljile, one pomažu zaliječiti rane u zemlji u kojoj je rat potaknuo etničko i religijsko neprijateljstvo. Njihov rad također pruža izvrsne primjere onoga „što papa Franjo podrazumijeva pod pratnjom glede međureligijskog i ekumenskog dijaloga“, kaže nam John Borelli, povjesničar religije koji služi kao posebni asistent predsjednika Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C. za katolički identitet i dijalog. „Svakodnevni razgovori između ljudi različitih vjera koji su prijatelji“, dodao je, „osnova su međureligijskog dijaloga.“

Rat iz 1990-ih dramatično je izmijenio demografiju – prije rata, središte grada je bilo dvostruko veće od sadašnje veličine i imalo je znatnu srpsku pravoslavnu zajednicu. Ali ratna razaranja to su promijenila. Iako su se savezništva mijenjala, na početku rata, Muslimani (kasnije Bošnjaci) i Hrvati su se udružili protiv snaga jugoslavenske vojske, koje su bile pretežno srpske. Granatiranje te vojske bilo je odgovorno za uništenje džamije, kao i susjedne katoličke crkve te većeg dijela gradskog središta.

„Grad se promijenio, a uzrok te promjene bio je rat“, kazala je s. Iva Klarić, koja je studirala teologiju u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, te je gotovo 20 godina predavala u zajednicama u blizini Jajca. U intervjuu u svom samostanu ističe da je u svjetlu „komplicirane povijesti“ – kako je naziva – bilo važno da se svi narodi susreću, bilo da to znači posjećivati jedni druge u bogomoljama, što s. Iva Klarić redovito čini, ili biti uključeni u zajednicu i društvena događanja svih. „Ovdje živimo ovaj dijalog“, rekla je.

Redovnička zajednica s. Ive, koja se nalazi uz jednu od gradskih katoličkih crkava, „otvorena je za sve vjere i nacionalnosti“, rekla je. To je i mjesto okupljanja ljudi svih vjera – kao što su društvena događanja, čitanja poezije, molitveni susreti ili sjednice mjesnog vijeća za međureligijski dijalog, čija je predsjednica s. Klarić. Svi ovi skupovi su od interesa za javnost, kazala je, napomenuvši da Jajčani „izražavaju potrebu za ovakvim sastancima“.

Također važnim ističe javne rasprave i predstavljanje socijalno-ekološke enciklike pape Franje iz 2015. „Laudato Si’“, o brizi za naš zajednički dom. Edukacija o klimi postala je dio službe ove redovnice, nešto što je, kako kaže, prirodno za članicu franjevačke kongregacije, ali to također proizlazi iz globalne prirode aktualne svjetske klimatske krize. „Zadaća je svih“ da budu svjesni klime, rekla je, napomenuvši da je njezin prosinački kalendar bio ispunjen prezentacijama Papine enciklike, uključujući i školsku djecu.

Osjeća se ‘kao kod kuće’ uz međureligijski dijalog

Ipak, s. Iva Klarić priznaje da je međureligijska suradnja trajna strast, rekavši da se osjeća „kao kod kuće“ kada se uključuje u međureligijski dijalog. Ona kaže da je to zbog niza faktora od kojih je osnovni taj što je Jajce zajednica s mješovitim vjerskim stanovništvom. A dijalog sa susjedima je kršćanski mandat, kaže ona. „Različiti smo, ali smo povezani“. Crkva nas poziva na dijalog sa svima, dodaje.

Ali u malom selu u kojem je Iva odrasla – Gornjem Bešpelju, nedaleko od Jajca – „katolici i muslimani nisu bili stranci jedni drugima“, prisjetila se. I tada su imali dobru komunikaciju.

S obzirom na tu pozadinu, kada je s. Iva Klarić 2009. stigla na službu u Jajce, „osjećala sam da imam na čemu raditi“, rekla je. „Osjećala sam da je međureligijski dijalog misija [kroz koju] trebam živjeti svoj kršćanski poziv i franjevačku karizmu.“ Osobito ju je inspirirala priča o susretu svetog Franje Asiškog s egipatskim sultanom 1219. godine u nastojanju da se uspostavi mir tijekom križarskih ratova. „Osjećam da je Bog htio da dođem ovamo“, kaže.

Nešto slično pokreće službu s. Blanke Jeličić (55), profesorice glazbe i članice Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog. Njezina služba uključuje i ratne 1994.-1995., tijekom vrhunca opsade Sarajeva. Ona podsjeća i na zajednički osjećaj patnje i solidarnosti koji nadilazi etničke i vjerske linije. „Bili smo sklonjeni u podrum, i Srbi, i Muslimani, i Hrvati“, kaže s. Blanka prisjećajući se opsade Sarajeva. „Dijelili smo međusobno stvari.“ Opasnosti su bile stvarne. Svaki dan smo bili pod pritiskom, rekla je. – Bilo je čudo ako niste poginuli.

Spomenula je da joj je mače spasilo život. Vani u javnom prostoru, naklonila se životinji, govoreći joj „odlazi, odlazi“. Pritom joj je snajperski metak prošao ponad glave. „Bilo je to iskustvo“, prisjetila se. „Svaki dan kada ste bili živi u Sarajevu bio je kao dar koji ste dobili. Bilo je to kao dobitak na lutriji – imali ste još jedan dan.“ Ipak, s. Blanka umanjuje značaj tih događaja za njezin život. „To se dogodilo i život se nastavlja“, rekla je, iako je dodala: „Bilo je to jedno iskustvo koje je moj život učinilo bogatijim.“

Sada je s. Blanka Jeličić na službi u gradu Livnu, u kojem živi oko 32 tisuće stanovnika, pretežno Hrvata s malom bošnjačkom manjinom. Brdoviti grad s potocima, mostovima te poštovanim džamijama i crkvama nalazi se oko 100 kilometara jugozapadno od Jajca, do kojeg se može doći automobilom kroz snijegom prekrivene ravnice, visoravni i planine. Usput se povremeno mogu vidjeti poneke granatirane kuće, opipljivi i fizički podsjetnici na rat devedesetih.

Bivša provincijalna poglavarica svoje zajednice, Jeličić se sada vratila podučavanju crkvene glazbe za mlade katolike i obitelji u livanjskoj župi. No pomaganje u međureligijskom dijalogu i suradnji je poticajna strast, s obzirom na njezino ratno iskustvo te život i rad među ljudima svih vjera.

Gledajući Božje stvorenje u svakome

Redovnicu s. Blanku Jeličić svećenik je prošle godine pozvao da bude članica neformalnog gradskog Međureligijskog vijeća od oko 27 članova, što je ona rado prihvatila. „Meni to nije čudno“, kazala je s. Blanka prošli mjesec u intervjuu u jednom otmjenom kafiću u središtu živopisnog grada. „Meni je to prirodno. U svakom čovjeku vidim Božje stvorenje. Ako netko treba pomoć, ja ću mu pomoći. Nije bitno kojoj vjeri pripada.“

Međureligijsko vijeće se redovito sastaje radi poticanja dijaloga, ali i provodi zajedničke projekte, poput akcija podizanja svijesti o nasilju nad ženama i djecom. „Važno je o tome poslati poruku“, kaže s. Blanka Jeličić, nazivajući to ozbiljnim problemom u državi.

Odabrana je za tu ulogu djelomično zbog svoje vidljivosti u prikupljanju novca za male projekte za pomoć onima kojima je potrebna pomoć, poput muslimanskog stanovnika čija je obitelj trebala perilicu rublja. Uspješno prikupljanje sredstava za taj projekt spojilo je s. Blanku Jeličić s važnom saveznicom – mualimom, učiteljicom i majkom osmogodišnje kćeri. Šejla Mujić Kevrić (35) hvali svoju kolegicu, katoličku redovnicu, zbog optimizma i entuzijazma, a s. Blanku naziva i „sada članom moje obitelji“.

Tijekom proteklih šest godina rad dviju žena bio je usmjeren na mlade i na žene, dvije skupine koje su otvorene duhu suradnje između ljudi različitih vjera, što u Livnu uključuje ne samo katoličku većinu, već i muslimansku manjinu, pa i manju skupinu pravoslavnih Srba.

Društveni mediji i nešto televizijskog izvještavanja pomogli su međureligijskoj skupini da obavlja svoj rad, koji je često malenog opsega – poput izrade paketa hrane za potrebite – ali važan za zajednicu. Rad je dobio priznanje, uključujući nagradu od jedne građanske skupine u Mostaru, petom gradu po veličini u Bosni i Hercegovini, nakon Sarajeva, Banja Luke, Tuzle i Zenice.

Iako su zadovoljne napretkom, obje žene ne žele slikati portret društva koje bi bilo potpuno izliječeno od ratova od prije tri desetljeća. „Ima još nekih sumnji“, kaže Šejla Kevrić o odnosima među ljudima. „To nije utopija. Ponekad postoje napetosti iako često nisu vidljive. Ali mi smo ovdje da razbijamo te napetosti.“

Stanovnici Jajca izražavaju slične osjećaje, govoreći da nisu sve podjele zacijeljene te da političke ličnosti znaju iskoristiti napetosti u političke svrhe. U tom smislu, sjene rata vjerojatno nisu u potpunosti iza Bosanaca i Hercegovaca.

Ipak, Andrea Budeš (29) učiteljica iz Jajca, smatra da su odnosi između stanovnika u Jajcu vjerojatno bolji nego u drugim zajednicama, s obzirom na bliske veze koje su postojale između pripadnika različitih vjera i prije rata te dugotrajno međusobno poštivanje kulturnih tradicija. Ona vidi i širu sliku, napominjući da je u „globaliziranom svijetu normalno prihvaćati jedni druge“. Ako je to širi pogled, rad između susjeda je također osobito važan.

„Trudimo se“, kazala je s. Blanka Jeličić, napomenuvši da se njen rad s prijateljicom muslimankom, posebno na pomoći siromašnima u Livnu, „potpuno uklapa“ u karizmu njezine redovničke kongregacije. „Krist je rekao da svoje bližnje ljubimo kao sebe same, jer srca su slomljena, tijela ranjena, duše povrijeđene“, kaže. „Kao katolkinji i kao sestri, jedina stvar koja je [meni] sigurna je Kristova ljubav.“

Na pitanje jesu li žene bolji mirotvorci od muškaraca, obje su se nasmiješile, a s. Blanka je namignula prijateljici. „Da“, rekla je Šejla, ali su obje dodale da su, prema njihovom bosanskom iskustvu, žene često bolje upoznate s trenutnim potrebama svojih obitelji i susjeda.

To bi moglo dovesti do vrednovanja važnosti dijaloga s drugima. Borelli iz Georgetowna ističe da su dijalozi žena „među etničkim skupinama na Balkanu i na Bliskom istoku ili u Europi i Sjedinjenim Državama među kršćanima, Židovima i muslimanima [ostali] u tijeku [kada] su formalni dijalozi zaustavljeni ili propali među službenim predstavnicima“.

Zasigurno nitko ne sumnja u predanost katoličkih sestara kao mirotvorki. „Katoličke sestre, gdje god i kad god se ratuje, tu su da pomognu. Divim im se na tome“, rekla je Šejla Kevrić.

Naravno, mala djela dobrote svugdje su česta među ljudima različitih vjera, a s. Iva Klarić hvali svoje prijatelje i susjede muslimane u Jajcu za dobrosusjedske relacije, solidarnost i gostoprimstvo. „Takvi smo [kao Bosanci]. Puno je ljepše zajedno slaviti blagdane, zajedno piti kavu“, kaže. – Tako ćemo svi biti sretniji.

U tom kontekstu nije teško biti katolička sestra franjevka, uz napomenu da muslimani u Jajcu prihvaćaju službu i prijateljstvo katoličkih sestara. A prilikom posjete džamiji u koju su došli s. Iva Klarić i drugi kršćanski posjetitelji, Ramiz Kahrić, imam jajačke džamije, s ponosom ističe spomene i štovanje Marije u Kur’anu.

„Čini se da nam ljudi vjeruju“, odgovara s. Iva Klarić, rekavši kako susjedi muslimani sestre vide kao „prisutne za male ljude“, a također jer nisu opredijeljene za prozelitizaciju osoba drugih vjera. „Naš izvor, Biblija, i naša franjevačka karizma trebaju nas potaknuti da budemo otvoreni različitostima, da budemo tu za svakoga, da budemo sestra svima i svim Božjim stvorenjima, kako nas uči sv. Franjo“ kaže s. Iva. „Svima kažem: ‘Ne bojte se drugoga. Pogledajte kako nas je Bog stvorio, kao sve različite. To pokazuje koliko su velika njegova stvorenja. To je prekrasna stvar’“ (ncronline.org; fratellanza.net).