Intervju sa s. Željkom Dramac, odgajateljicom u Konviktu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom

“Ima nade da će u Crkvi jačati senzibilitet glede pitanja žena”

PN/ Kako je od iznimna značaja danas pitanje uloge žena u politici, ekonomiji, toliko je važno i pitanje žena u Crkvi. Upravo o toj temi smo razgovarali sa s. Željkom Dramac, odgajateljicom u Konviktu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom i autoricom knjige Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije.

Razgovarala: Tina Matić Ilić

S. Željka Dramac rođena je 22. veljače 1968. u Podmilačju kod Jajca, od oca Jake i majke Agate (+ 2010). Najstarija je od sedmero djece u obitelji i ima dvije sestre i četiri brata. Kaže kako je prolazeći pored crkve u osnovnu školu u Podmilačju, gotovo svakodnevno barem izdaleka viđala sestre franjevke, te kako su ju one pripremale za sakrament prve pričesti. Objasnila je kako je u široj obitelji nekoliko redovnica i da ju je otac kao 10-godišnju djevojčicu poveo na proslavu redovničkog oblačenja i prvih zavjeta jedne od njih u Kloštar Ivanić. Taj događaj ostavio je dubok dojam na nju i tada je „čvrsto odlučila“ i obećala župniku fra Anti Juriču (+1983.) da će biti redovnica. Htjela je poslije osnovne škole poći u samostan, no sestre su joj savjetovale da završi i srednju pa da se javi. Kao srednjoškolka odlazila je u Bugojno u sestarsku kuću gdje su sestre okupljale djevojke na seminarima, a ondje je bilo 17 kandidatica. Po završetku škole su ju primile u samostan upravo u Bugojnu. Nakon novicijata u Kloštru Ivaniću tri njezine kolegice i ona su prve zavjete položile u Ulicama kod Brčkog. Doživotne zavjete položila je 1994. u Zagrebu. Teologiju je studirala za vrijeme rata, a u Bosnu su ju poslali u poraću, 1996. Provela je sedam godina u sestarskoj kući u Bučićima, devet u Sarajevu na Bjelavama, tri u Varešu i već je petu godinu u Visokom. Tamo su njih četiri u zajednici: jedna je profesorica, njih dvije su odgajateljice, a jedna sestra je pastoralna suradnica u Kraljevoj Sutjesci.

Poštovana s. Željka, s obzirom na temu razgovora, za početak jedno općenito pitanje: kako biste Vi kao redovnica opisali ulogu i položaj žena u Crkvi?
Budući da je tema složena, i moj odgovor će biti općenit: i nakon svih dosega na području teologije, antropologije, psihologije, sociologije, medicinskih i drugih znanosti (u kojima se i sama dokazala i daje značajan doprinos) ni danas u 21. stoljeću žena nije prepoznata u svome dostojanstvu koje ima po naumu Boga Stvoritelja. Pojavu Feminističkog pokreta u vrijeme Francuske revolucije ni Crkva nije mogla ignorirati. No, tek u 20. stoljeću pape i Crkveno učiteljstvo ozbiljno uzimaju u razmatranje pitanje žene i njezin položaj u društvu i u Crkvi utirući put ispravljanju nepravedna odnosa prema ženi. Iako su i raniji pape doticali pitanje uloge žene u društvu, nama dobro poznati papa Ivan Pavao II. 1988. piše apostolsko pismo o dostojanstvu žene Mulieris dignitatem, a i kasnije će u mnogobrojne tekstove o ženi uvesti pojam „genij žene“ koji će preuzeti i papa Benedikt XVI. Papa Franjo, također. Svjedočimo i nekim gestama pape Franje koje ne nailaze na posvemašnje oduševljenje ni u Crkvi. Jedna od njih je pranje nogu i ženi u obredu Velikog četvrtka. Imenovao je žene na vodeća mjesta i u upravna tijela nekih institucija u Vatikanu. Uglavnom, ako bi stav prema ženi trebao biti izraz evanđeoskog nadahnuća i Kristova odnosa prema ženama, o čemu je stav u Crkvi usuglašen – trebali bismo se zabrinuti – kako stojimo s vjerom u Boga i u evanđelje Isusa Krista u Crkvi danas?!

Kakav položaj zauzimaju žene u Crkvi na prostorima Bosne i Hercegovine ili općenito u Crkvi u Hrvata?
Ženom u Crkvi smatram svaku ženu vjernicu – djevojku, redovnicu, majku koja je zaposlena u bilo kojoj javnoj ili crkvenoj ustanovi ili je pak puno vrijeme posvećena obitelji i nije u radnom odnosu. U načelu, žene danas imaju veća prava i slobode, imaju mogućnost izbora zanimanja, obrazovanja, mogu artikulirati svoje potrebe i interese. Gotovo u pravilu se obrazuju što je pretpostavka otpora manipulaciji, diskriminaciji po bilo kojoj osnovi. No, često iznenađuju i žaloste vijesti o diskriminaciji, mobbingu i nasilju nad ženama, a ima i onih koje se iz različitih razloga ne usude tražiti zaštitu i do kojih ne doseže briga zajednice. Uza sve to, žene naših prostora su i danas najodaniji i najposlušniji dio naroda Božjega, jamče da crkve i crkvene dvorane neće biti prazne prigodom slavlja i različitih događanja u životu Crkve. Laikinje imaju više prostora za angažman u zajednici vjernika i u crkvenim institucijama. Redovnice se doimaju pomalo umornima i zatečenima brzim promjenama i događanjima u svijetu i u Crkvi, u nedoumici kako „biti u svijetu, a ne biti od svijeta“. Ideal sestrinstva, odnosno zajedničkog života sve je teže živjeti, a sve manje je izazov i mladima. To bi bio općenit odgovor.

Uočljivo je kako su u crkvenim institucijama žene ipak u manjini. Kako Vi to komentirate?
Ne bih se u potpunosti složila. Činjenica je da je Crkva patrijarhalno ustrojena, no njezine institucije su različite, služe različitim svrhama. U nekima sebi pridržava pravo zapošljavanja, odnosno imenovanja za pojedine službe koje uobičajeno obavljaju muškarci. U drugima, npr. odgojno-obrazovnim, karitativnim i sl., postoje uvjeti koje je potrebno ispuniti za pojedina mjesta, a poznato mi je (u jednoj od takvih i sama radim) da spol nije odlučujući čimbenik, žene su podjednako zastupljene u kolektivu. No, ne bi bilo dobro da se bilo koga zapošljava prvenstveno zbog popunjavanja kvote. Važnije je da poslove obavljaju kompetentne osobe, u svakoj ustanovi, javnoj i crkvenoj, bez obzira na spol. Vjerujem da je mnogim ženama teži put do mjesta u pojedinim institucijama, utoliko više raduje činjenica ako su uspjele. Više teologinja, laikinja i redovnica već odavno je zaposleno u crkvenim učilištima u BiH i Hrvatskoj. Njihova iskustva rada i suradnje s kolegama bilo bi zanimljivo čuti. Vijest da je žena imenovana direktoricom Vatikanskih muzeja odjeknula je pozitivno u svjetskoj društvenoj i crkvenoj javnosti. Ono što više veseli, a čemu su i mediji posvetili pozornost objavljujući ovu vijest, je upravo izvrsnost Barbare Jattae za posao direktorice Vatikanskih muzeja. A to što je žena u Vatikanu na poziciji na kojoj su dosad bili isključivo muškarci – iznenađenje je koje od pape Franje više i ne čudi. Činjenica da se radi o ženi je važna, ali još je i važnija da ona ima izvrsne reference za posao koji joj je povjeren.

Ne govori se mnogo o ženama u Crkvi, no kada se to i čini, žene se najčešće spominju u kontekstu redovnica. Što Vi mislite kakvu ulogu u Crkvi imaju „obične“ žene – laikinje, majke i sve one koje na možda drugačiji način doprinose društvu?
Mislim da se i tu situacija već odavno počela mijenjati i da je sve više osviještenih, aktivnih laikinja u životu Crkve, iako to često nije vidljivo (nisu uniformirane). Ne mislim niti da sve treba biti vidljivo. Živimo u svijetu u kojemu se pretjeruje s eksponiranjem, sve treba obznaniti, o svemu pisati, fotografirati do u beskraj. Obične, po sebi razumljive stvari koje smo dužni činiti često prikazujemo kao velike događaje, podvige. Susrećem mnoge žene, majke, djevojke koje s vjerom nose breme života, koje žive angažirano svoju vjeru, čitaju mnogo, prate događanja u životu Crkve i društva, njeguju duhovni život. Koje znaju izraziti svoje poteškoće, koje su samokritične i kritične prema svijetu oko sebe. I koje uistinu žive iz vjere i onda kad im je uskraćena briga zajednice, kada ne mogu ostvariti svoja prava. Živeći same ili brinući o obitelji, brinu i o drugima, bližnjima, vide i prepoznaju potrebite, pronalaze vrijeme za činiti dobro, koje žive kršćanskim životom. Mislim da takve čine većinu naroda Božjega.

Već neko vrijeme čuju se glasovi kako bi Crkva trebala omogućiti đakonsko, a u nekoj budućnosti i svećeničko ređenje žena. Kakva su Vaša razmišljanja, ali i razmišljanja sestara redovnica koje ste Vi susretali?
O tom pitanju se, koliko mi je poznato, ne raspravlja ni u neformalnim susretima, a osobito ne službeno, na razini ženskih redovničkih zajednica. O tome raspravlja feministička teologija koja i nije uhvatila čvrsto korijenje u Crkvi kod nas, a osobito ne u ženskim redovničkim zajednicama. Mislim da žene, a osobito redovnice u Crkvi na ovim našim prostorima čak i zaziru od svega s atributom feminističkoga, što zbog nedovoljne upućenosti, što zbog straha i konfuzije izazvane pojavom „gender“ ideologije.

„Pontifikat pape Franje uključio je radikalne promjene. Danas se veća pozornost posvećuje ulozi žene i njezinu doprinosu“, rekla je direktorica Vatikanskih muzeja Barbara Jatta 8. ožujka na okruglom stolu s temom Uloga žene u Crkvi. Kakvo je Vaše mišljenje? Cijeni li se danas doprinos žena u Crkvi više nego prije?
Njezino imenovanje direktoricom Vatikanskih muzeja donekle to potvrđuje. Pročitala sam kako je izjavila i kako nikada nije doživjela diskriminaciju u Vatikanu, dodajući ipak da govori o strukturama u kojima je ona radila. To nije teško vjerovati, iako su odmah uslijedile reakcije pojedinih koji smatraju da ona nije dokaz da žene u Vatikanu nisu diskriminirane. Vjerujem da se i Vi sjećate da je L’Osservatore Romano prošle godine, čini mi se, objavio tekst o položaju redovnica koje su, ne samo diskriminirane u odnosu na žene laikinje na istim poslovima posluge u kućanstvu s obzirom na trajanje radnog vremena i iznos honorara koji primaju kao naknadu za svoj rad, nego uopće njihov položaj i status ondje jednostavno nije zadovoljavajući. Ako je vjerovati ovim izjavama, Vatikan kaska i za nama, takva vremena su minula redovnicama na ovim prostorima. Želim vjerovati da je papa Franjo provjerio izjave o spomenutim redovnicama u Vatikanu.

Treba naglasiti kako razmišljanje Svetoga Oca o ženama polazi od teologije. To je bilo vrlo očito kada je 28. srpnja 2013. odgovarajući novinarima u zrakoplovu na povratku sa Svjetskog dana mladih u Riju de Janeiru, rekao: “Crkva bez žena je kao Apostolski zbor bez Marije.” Kako komentirate to?
Kao što sam i spomenula, nije problem složiti se s Papom po pitanju žene u Crkvi. Pratim ga, čitam njegove tekstove i prigodne izjave. U istom kontekstu je kazao kako u Crkvi još uvijek ne postoji duboka teologija žene, te izrazio nezadovoljstvo dosadašnjim najčešćim „dometima“ u angažiranju žena u životu Crkve. Dao je do znanja kako on vidi položaj žene u Crkvi. Blago ironizirajući, kazao je novinarima kako se ženu gleda kao: samo može činiti ovo, može činiti ono, sad je ministrantica, sad čita čitanja, predsjednica je Caritasa…. Kazao je kako ima i više od toga i to pokazuje svojim djelima koja smo spomenule. To daje nadu da će u Crkvi jačati senzibilitet s obzirom na pitanje žene i mjesta koje joj pripada po Božjoj namisli.

Posvećeni život je dar Božji. Kakvo je poslanje redovnica? Koja je zapravo njihova uloga u Crkvi?
Nitko ne ulazi u redovničku zajednicu misleći o ulozi posvećena života u Crkvi. Obično dolazimo jer želimo tražiti Boga, živjeti čestito i istinito kršćanskim životom, zajedno s onima koji to isto žele. Koliko više to ostvarujemo, toliko bolje živimo tu svoju “ulogu”, kako kažete. Možda postoji neki bolji odgovor, ne znam… Ne sviđa mi se riječ „uloga“. Voljela bih kad bismo mogli živjeti relaksiranije i radosnije ovaj poziv. Kad bismo zaista povjerovali da Bog želi sretna čovjeka (mislim pritom i na ženu!). Kad ne bi bilo „uloga“. Prepoznati i prihvatiti sebe grješnike/ce, imati sućuti prema bližnjima… Misliti na Boga. Eto, to je poslanje, to je poslanje posvećena života – više misliti na Boga.

Jesu li Vam poznati stavovi feminističkih pokreta, i mogu li oni naći svoje mjesto u Crkvi?
Da, poznati su mi, općenito. Kao što sam već spomenula, dobro je što je pojavom Feminističkog pokreta i u Crkvi otvoreno pitanje o položaju žene u društvu i u Crkvi. Danas je gotovo nemoguće pratiti događanja u svim varijacijama feminizma budući da je bilo mnogo raslojavanja na razini samoga pokreta, čak i na području feminističke teologije. No, argumentirane rasprave su poželjne i korisne. Pojavom „gender“ ideologije nekako je zamagljeno i sve dobro što je iznjedrio taj pokret, te se čini kako se i u Crkvi zanemaruje ili pak nekritički odbacuje doprinos feminističke teologije teologiji uopće. Inače, rado čitam rasprave žena teologinja, bez obzira jesu li i drže li se feminističkim teologinjama ili ne. Žao mi je što nemaju veću potporu ili barem zainteresiranost od samih žena u Crkvi. Imam takav dojam, bilo bi mi drago da sam u krivu. Ne mislim da se trebamo nužno slagati u stavovima, ali je važno da mislimo, da se pitanja otvaraju i tematiziraju iz perspektive žena. Bez straha.

Autorica ste knjige Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije koja je predstavljena u sklopu Zborovanja sestara o 75. obljetnici osnutka Provincije 2017. Kako ste u knjizi predstavili lik žene, redovnice?
U knjizi je prikazan put i život naše sestarske zajednice od samoga dolaska iz Maribora u Bosnu (1929.) i događajima koji su prethodili, te probijanje i razvoj zajednice u Crkvi, s mnogim zaprekama koje su se postavljale zbog društveno-političkih prilika, ali i unutar same Crkve. Nakana mi je bila prikazati zajednicu žena koje su s vjerom u Boga i ljubavlju prema Crkvi Božjoj, više ili manje uspješno, svladavale mnoge zaprjeke boreći se često za puki opstanak. No, u zajednici je uvijek bilo žena – sestara koje su gledale naprijed i motivirale sestre za više i bolje. Koje su se, štiteći interese zajednice, usudile suprotstaviti svećeniku, biskupu, i uopće poglavarima pojedinih ustanova. I boriti se za samostojnost i samostalnost po mjeri redovničke ustanove papinskog prava u Crkvi. Materijalna oskudica, opismenjavanje i školovanje uz redovite dužnosti uglavnom u kućanstvu, crkvi i sakristiji, zapošljavanje u javnim ustanovama i odlazak u inozemstvo, često bez poznavanja stranog jezika kako bi priskrbile sredstva za uzdržavanje… samo su neke od poteškoća u mojoj zajednici, ali sličnih je bilo i u drugim ženskim redovničkim zajednicama. Drugi vatikanski sabor koji je potaknuo velike promjene u Crkvi bio je snažan poticaj i redovništvu, pa tako i ženske redovničke zajednice poduzimaju korake obnove pri čemu je važnost posvećena upravo formaciji, učenju, studiju, osposobljavanju za apostolat, trajnoj vjerničkoj, redovničkoj i stručnoj formaciji. U novije vrijeme suočene smo s novim izazovima i zahtjevima, novim poteškoćama i traženju svoga mjesta u Crkvi i u svijetu. Ipak, prelistajte knjigu, a pročitajte barem naslove, predlažem.

Kako vidite ulogu i položaj žene u budućnosti u Crkvi?
Ovaj svijet, društvo kao ni Crkvu, ne promatram kao pozornicu na kojoj se događa borba muškarca i žene. Događa se život djece Božje jednake u dostojanstvu. Postoje stereotipi, predrasude o ženama koje treba rušiti, svatko u svome okružju, žene i muškarci. Žene su dokazale i sve više dokazuju da se superiornost muškarca po sebi ne razumije, ne dolazi samim spolom. No, postoje stereotipi i predrasude i o muškarcima. Manipulacija i diskriminacija se nerijetko događaju uz naše pristajanje. Mislim da je obrazovanje ključ oslobađanja žena (i muškaraca), i u tom pravcu vrijedi ići i zalagati se za odgoj mladih, djevojaka i mladića. Sloboda je dar ljudskom stvorenju, no ona je i izazov za koji se valja trajno boriti, angažirati. No, svatko ima svoju „mjeru“ slobode, utoliko će se za nju i zalagati, boriti. Zato je važno pomicati granice, proširivati obzore… Ponajprije ondje gdje živimo. U obitelji, u redovničkoj zajednici, u radnom kolektivu. Zbog dara života i zbog općeg dobra.

IZ pitanje
Vi ste na službi u zajednici Školskih sestara franjevki u Visokom. Koliko je važno sudjelovanje vas kao žena u toj zajednici? (izdvojeno)

Visoko u povijesti naše Provincije zauzima važno mjesto. U Visoko i Sarajevo su došle prve sestre iz Maribora (1929.), kad je osnovana naša Bosansko-hrvatska provincija (1942.), njezino sjedište smješteno je u Visoko. Ovdje je desetljećima bila brojna zajednica sestara, u početku 20-ak, kasnije je brojka padala do 10-ak i ovdje je naša sestarska Provincija uložila mnogo tijekom 90 proteklih godina. Mnogobrojne sestre i kandidatice radile su ovdje u teškim uvjetima održavajući visoke standarde urednosti prostorija, kuhanja, glačanja, rada u vrtu itd. Bile su potpuno na službu profesorima, sjemeništarcima i konviktorcima. U kućanstvu su sestre djelovale sve do 2012. Iako su sestre i ranije radile s nakanom i uvjerenjem da odgojno djeluju, s radošću smo dočekale mogućnost da u Franjevačkoj gimnaziji i konviktu u Visokom možemo raditi prema našoj karizmi, kao školske sestre, u odgoju i prosvjeti. Istina, od 1980-ih je s malim prekidima barem jedna sestra u profesorskom zboru. Danas su dvije trećine od ukupna broja učenika u konviktu djevojke. Rad u ovoj franjevačkoj ustanovi nama je izazov, a i franjevci prepoznaju i priznaju važnost sestarske prisutnosti i djelovanja u Gimnaziji i konviktu. Odgoj je uvijek teška i odgovorna zadaća, no povjerenje roditelja koji našoj brizi izručuju svoju djecu nas raduje, iako je odgovornost na nama u odgojnom timu velika. Naše učenice i učenici su ambiciozni, vrijedni, što nama olakšava rad i zbog čega nam je biti s njima još veći izazov. Zastupljenost žena u svakoj zajednici i kolektivu ima značenje i smisao, a imamo dojam da je tako i s nama sestrama u ovoj zajednici. Ipak mislim da su važnija iskustva i doživljaji drugih, s obzirom na našu prisutnost i rad ovdje, franjevaca i drugih profesora/ica kao i učenika/ica.

Preuzeto iz: „Katolički tjednik“, Godina XVIII. (XLII.), broj 41, 13. listopada 2019., str. 6 – 8.)

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

studeni 2019
P U S Č P S N
« lis.    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930  
WordPress Video Lightbox