Dvanaesti Molitveni
dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Deseto Hodočašće na Bobovac katolika
pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga
upriličeno je u subotu, 26. listopada na nekadašnjoj kraljevskoj utvrdi Bobovcu
koji se nalazi na području župe Kraljeva Sutjeska, šezdesetak kilometara
sjeverno od Sarajeva. Program molitvenog pohoda, na kojem su sudjelovali brojni
vjernici ne samo iz Vrhbosanske nadbiskupije nego i šire, započeo je molitvenom
procesijom od rijeke Bukovice do Bobovca. Vojnici Bosne i Hercegovine i
Republike Hrvatske u svečanim odorama i noseći svoje stjegove predvodili su
molitvenu kolonu vojnika, redarstvenika i drugih vjernika na čelu s nadbiskupom
metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem i vojnim biskupom u BiH
mons. dr. Tomom Vukšićem.
Misno slavlje po
divnom sunčanom vremenu na ostacima srednjovjekovne kraljevske utvrde Bobovcu
predvodio je kardinal Puljić u zajedništvu s biskupom Vukšićem i oko 50
svećenika među kojima su bili vojni kapelani u BiH. Na Misi je sudjelovali
vojnici sa svojim časnicima i dočasnicima te redarstvenici temeljene, sudske i
granične policije iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine kao i predstavnici
Ministarstva obrane na čelu sa zamjenicom ministra Marinom Pendeš. Velika grupa
mladih vjernika stigla je iz grada Mostara, a bila je primjetna i veća grupa
vjernika iz brčanskog kraja. Među vjernicima u svojim prepoznatljivim nošnjama
bila je i Hajdučka družina Mijata Tomića iz Tomislavgrada Iz mjesta Hojnof u
Mađarskoj nedaleko od austrijske granice stigao je tamburaški sastav
gradišćanskih Hrvata. Misna čitanja i molitvu vjernika molili su katolici
pripadnici Oružanih i redarstvenih snaga te Ministarstva obrane. Liturgijsko
pjevanje tijekom Mise animirao je Župni zbor sv. Mihovila iz Vareša.
Pozdravnu riječ „na
početku Misnog slavlja i naše zajedničke molitve za Domovinu, njezin napredak,
mir i slogu svih njezinih ljudi“ uputio je biskup Vukšić podsjećajući da su se
i ovaj put vjernicima i svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije pridružili
„vojnici Vojnog ordinarijata, djelatnici Ministarstva obrane i pripadnici
Oružanih snaga, predvođeni svojim kapelanima, zamjenicom ministra obrane i
generalom načelnikom zajedničkog stožera Oružanih snaga“ kao i pripadnici
redarstvenih snaga. Posebno je pozdravio deset vojnih kapelana iz Republike
Hrvatske na čelu s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata dr. fra Jakovom
Mamićem kao i delegata Vojnog vikarijata Republike Slovenije fra Vitu Muhiča te
vojne atašee ovih zemalja u BiH kao i Počasnu zaštitnu bojnu iz RH „u vrlo
prepoznatljivim povijesnim odorama“. „I jednima i drugima zahvaljujem što
svojim dolaskom izravno doprinose našem nastojanju da se ovaj molitveni skup za
Domovinu i za mir, u okvirima naših mogućnosti, internacionalizira. Naravno,
pozvani su i pripadnici međunarodnih vojnih snaga da nam se pridruže i molitvi
i da podrže plemenite nakane. Radujemo se svakom njihovu dolasku i molitvi i
očekujemo da će nam se narednih godina pridružiti u još većem broju“, kazao je
biskup Vukšić.
U prigodnoj
propovijedi kardinal Puljić je podsjetio da je došao na ideju da 2002. godine
pokrene molitveno hodočašće na Bobovac kada je, boraveći na Biskupskoj sinodi u
Rimu, susreo jednog veleposlanika koji nikako nije prihvaćao da se on, iako
živi u Bosni i Hercegovini, priznaje Hrvatom. „Ta me je njegova riječ izazvala
da, nakon molitve kod groba kraljice Katarine Kosača, počnem razmišljati da
krenemo na Bobovac kako bi postali svjesni svoga korijenja. Zato smo danas kao
vjernici Vrhbosanske nadbiskupije, zajedno s drugima, došli po dvanaesti put, a
deseti puta kao vojnici i redarstvenici. Došli smo da otmemo zaboravu svoje
korijenje“ kazao je kardinal Puljić. „Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo
postati svjesni svojih povijesnih korijena, obnoviti pamćenje sjećajući se one
koja je u narodu kršćansku vjeru snažno širila i podržavala, koja je rođena u
Hercegovini, a udata ovdje i odavde kraljevala – Katarine Kosača Kotromanić.
Odavde je nastojala da se ta vjera, koju mi na ovim prostorima već trinaest stoljeća
živimo, što bolje ukorijeni“, naglasio je kardinal Puljić podsjećajući da je
preko Dubrovnika morala pobjeći u Rim. „Kraljica je iz Dubrovnika pošla u Rim i
tamo je živjela dostojanstvo prognanice što u meni izaziva divljenje. Ostale je
bez djeci i muža, ali je dostojanstveno živjela kao prognanica. Nije se slomila
jer je imala vjeru“, rekao je kardinal Puljić „Njezina dostojanstvenost,
vjernost i življenje iz nade potaknulo me je da iz njezinog nadahnuća i mi,
koji ovdje proživljavamo teška iskušenja rata i poraća, ne damo se slomiti i u
zemlju satrti. Kad je potpisan Daytonski sporazum u jednom televizijskom
intervju rekao sam: Ovaj Dayton nas želi žive u zemlju pokopati. Ali nije, tu
smo! I nisu nas pokopali. Jesu nas protjerali, ali nisu nas pokopali“, kazao je
kardinal Puljić.
Potičući vjernike na
čuvanje pamćenja i na molitvu za ostanak i budućnost, kardinal Puljić je kazao
da u Godini vjere žele obnoviti hrabrost za život u onom što jesu, svoje voleći
tuđe poštujući. „Želimo reći da mi u ovoj zemlji živimo različiti po kulturi,
vjeri i nacionalnosti. Nitko nije zaslužan što se rodio u svom narodu, ali nije
ni kriv. To je datost koju treba prihvatiti i živjeti. Normalno je da svaki
narod ima svoje simbole po kojima prepoznaje svoj identitet. Zato i mi katolici
i kršćani imamo križ. Križ je simbol našeg vjerničkog identiteta. Zbunjuju me
oni koji govore da ovu zemlju vole, kad kažu da im smeta križ te da bi ga
trebalo ukloniti jer to vrijeđa. Poručujemo: valja da svatko svoj stijeg voli i
s njim se ponosi, a ne da drugima prkosi. Treba svatko moći svoj stijeg nositi
kako bi po njemu bio prepoznatljiv. Ne znači da je to širenje mržnje. Došli smo
moliti da u ovoj zemlji, u kojoj živimo različiti, istinski znamo graditi takav
suživot i toleranciju. Ako vjerujemo u istog Boga Stvoritelja, Boga koji je dao
svoje zapovijedi, onda ćemo dokazati svoju vjeru i poštenje svojom čestitošću i
svojom suradnjom. Onaj, koji ne zna čovjeka poštivati, taj Boga niječe jer je
Bog Stvoritelj čovjeka i svi mu se molimo. A onaj koji iskreno moli, taj i
čovjeka voli. Ako u njemu ima mržnje prema drugome, ta njegova vjera je kriva
vjera. To nije ispravna vjera jer je čovjek Božje stvorenje i Bog ga je iz
ljubavi stvorio“, riječi su kardinala Puljića koji je istaknuo da „moliti za
domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama“.
Na kraju propovijedi
kardinal Puljić je pozvao: svećenike da izgrađuju jedinstvo Crkve; vojnike da,
kao sastavnica vojske Bosne i Hercegovine i kao Hrvati katolici, dostojanstveno
ugrade svoj život i rad voleći ovu zemlju; časnike da dostojanstveno vode
povjerenu vojsku i čuvaju vrjednote baštinjene iz povijesti, predstavnike
vlasti da im djelovanje bude ispunjeno mudrošću te ne dozvole bilo kakvu
trgovinu; redarstvenike da sami izazovu poštovanje poštenjem i čuvanjem reda i
mira, čuvanjem čovjeka i njegove imovine; vjernike okupljene iz raznih krajeva
da ih molitva ohrabri kako bi, poput kraljice Katarine, dostojanstveno išli
naprijed ne bojeći se izazova i ne dajući se zbuniti ni prestrašiti; goste iz
Hrvatske da znaju podići glas za obranu prava i pravednosti. Gostima iz
Slovenije kazao je da ih žele podržati jer mu je poznato da prolaze kroz teška
iskušenja. „Draga braćo i sestre! Neka ovo današnje hodočašće bude svima nama
izazov ohrabrenja, svjedočanstva nade kako bi, obnovljeni vjerom sišli u svoju
svagdašnjicu te bili prepoznatljivi i vjerodostojni u svom radu i u svom
životu“, zaključio je kardinal Puljić.
Direktor Granične
policije g. Vinko Dumančić predao je jednu sliku fra Jakovu Mamiću kao dar
Vojnom Ordinarijatu Republike Hrvatske. Na kraju Mise svi okupljeni zajedno su
izmolili Molitvu za Domovinu. Nakon Mise za sve sudionike pripremljen je
vojnički grah.
Bobovac je
prethistorijska gradina, kasnoantička utvrda i srednjovjekovni grad. Nalazi se
nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Smješten je na uskom
kamenitom grebenu iznad sastavaka Bukovice i Mijakovske rijeke. Gradu se može
prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske i Vareša. U pisanim izvorima
prvi put se spominje 1350. godine. Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić
nešto prije prve polovice 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih
vladara od perioda vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, preko svih
bosanskih kraljeva i kraljica (Tvrtko I. Kotromanić, Stjepan Dabiša, Jelena
Gruba, Stjepan Ostoja, Stjepan Tvrtko II. Tvrtković Stjepan Ostojić, Stjepan
Tomaš – muž kraljice Katarine, Stjepan Tomašević) i sve do prestanka bosanske
samostalnosti turskim osvajanjem Bosne 1463. godine Sastojao se od gornjeg
grada sa četvrtastom kulom, čiji ostatci i danas postoje, i donjeg grada, na
stepeniku nižem oko 20-ak metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko
25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
Suvremenici su ga
smatrali najtvrđim bosanskim gradom. Ovdje se čuvala i kraljevska kruna, a
vladari su ga nazivali svojim stolnim mjestom. Zbog svog geostrateškog, vojnog
i političkog značenja, u međuvremenu je bio meta napada nekih osvajača. Bobovac
su Turci osvojili 21. svibnja 1463. nakon samo tri dana borbe. Govori se da ga
je predao knez Radak, koga su Turci nakon predaje pogubili. Turska posada je
bila prisutna na Bobovcu do 1626. godine, kad je grad napušten zbog gubitka
strateškog značaja nastavljanjem turskih osvajanja prema sjeveru. (kta)
