U našoj misiji u Rwentobu tako malo je potrebno da se čovjeka, a osobito dijete, učini sretnim. Ono što mi možda smatramo malim i uobičajenim, njima je veliko i dragocjeno. Djecu posebno razveseli kada dobiju nešto za pojesti, ponekad to bude čak i poneki slatkiš.
Nalazimo se u trećem tromjesečju školske godine, a upravo su počeli ispiti iz njegova prvog dijela. Mi sestre dogovorile smo se da ćemo djeci za vrijeme ispita pripremiti po jedno kuhano jaje kako bi imala više snage i motivacije za učenje. Kada smo ih podijelili djeci, učiteljima i ostalim djelatnicima, nastalo je pravo iznenađenje. Svi su se obradovali i čudili se ovom malom daru, pitajući se kako to da su dobili kuhano jaje, jer mnogi sebi to ne mogu priuštiti. Za nas je to nešto sasvim uobičajeno, ali učitelji su nam rekli da su neka djeca tada prvi put jela jaje. Uz čašu tople kaše koju svakoga jutra dobivaju za doručak, dodale smo im samo jedno jaje, a ipak smo ih time toliko razveselile.
Na sjednici smo poslije razgovarale s učiteljima, koji su bili oduševljeni i posebno su nam zahvalili. Upitala sam ih jesam li dobro vidjela da djeca nisu baš rado jela. Objasnili su mi da su jeli polako, uzimajući komadić po komadić, kako bi im što dulje trajalo i kako bi mogli duže uživati u tom svečanom obroku.
Bila sam sretna što smo razveselile djecu i cijeli kolektiv, ali istodobno i žalosna kada sam pomislila na to koliko se hrane baca u bogatim zemljama, dok se drugdje ljudi raduju i zahvaljuju za ono što mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo. Ondje gdje vlada izobilje često nismo zadovoljni, a ovdje jedno jaje može izmamiti toliko radosti. Nije li to poticaj da se zapitamo koliko smo doista zahvalni za ono što imamo?
Uz Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje te Misijsku nedjelju javili su nam se brojni dobročinitelji i financijski pomogli u nabavi hrane za siromašne i gladne. Od srca zahvaljujemo svima koji su svojim darom pomogli našim ljudima, koji strahuju od nestašice hrane i gladi. Sušna se sezona znatno produljila, kiše dugo nije bilo i nije se moglo gotovo ništa sijati. Tek ovih dana napokon imamo obilnije kiše, pa se svi radujemo i nadamo da će posijano donijeti dobre plodove.
Možda nas upravo oni koji imaju tako malo mogu naučiti kako biti zahvalni za ono što imamo i kako u malim darovima prepoznati veliku ljubav.
s. Kata Karadža
