I ne
postoji veća patnja za čovjeka od same primisli da je Bog mrtav, da Boga
nema…
U
današnjem prvom čitanju susrećemo se najvećim prorokom Staroga zavjeta,
predstavnikom svih proroka – sv. Ilijom. Mogli bismo se upitati, po čemu je to
Ilija zaslužio zauzeti prvo mjesto na proročkom prijestolu. Kakvo je to
proročanstvo Iliju dovelo da stane uz bok sa samim Mojsijem, da ga čak
prepoznaju i u Isusovu djelovanju. Riječ Božja danas pred nas stavlja dva
uskrišenja, vidimo Iliju koji uskrisuje sina udovice koja je velikodušno
podijelila i zadnji komad kruha sa ovim neznanim prorokom, i vidimo Isusa koji
djeluje tisuću godina nakon Ilije i čini isto čudo, uskrišuje sina jedinca u
majke, majke udovice. Pred nama stoji najstrašnija stvarnost jedne žene, žene
koja je ostala bez muža i djeteta, sama, bez ikoga svog. Koliko smo puta i sami
svjedoci ovako tužnih životnih priča, koliko smo samo puta ostali nijemi pred
plačem majki koje su pokopale svoj život u životu mrtvih sinova. Jesmo li se
ikad zapitali što možemo učiniti za te žene? Možemo li i zamisliti kolika je
tuga u srcu jedne majke koja gleda mrtvo tijelo svoga djeteta? Zacijelo na ova
pitanja nemamo odgovore, u gomili savjeta koje uvijek imamo jedni za druge,
pred smrću još uvijek ostajemo nemoćni. Ali, nije uvijek bilo tako!
Izraelski
narod poznaje proroke kao Božje izabranike, koji su u ono vrijeme činili čuda.
Sv. Ilija je kao prorok od Boga izmolio izbavljenje od suše i gladi za svoj
narod, ali ono što je najvažnije vratio je vjeru naroda u pravoga i jedinoga
Boga, Boga koji pomaže i onda kada njegov izabrani narod ogrezne u grijehu.
Udovica čijeg je sina Ilija uskrisio postavlja pitanje proroku: „Zar si došao k
meni da me podsjetiš na moj grijeh?“ To je slika Boga koja se čvrsto
ukorijenila u izraelskom narodu, Bog koji kažnjava naš grijeh zlom i patnjom.
To je slika Boga koji kršćanin, koji je upoznao Isusa Krista, ne bi trebao
nositi. Ako uistinu poznajemo Isusa Krista, Boga koji je sišao na zemlju jer mu
se sažalilo nad svojim narodom, jer nas ljubi i ne ostaje ravnodušnim na našu
patnju onda smo pozvani slijediti njegov primjer. Isus se „sažali nad njom i
reče joj: ‘Ne plači!’“ Samo onda kada se sažalimo nad drugim, možemo ponijeti
dio njegove patnje i u najvećoj boli imati hrabrosti izustiti ove riječi: „Ne
plači!“ No, Isus se na zaustavlja na utjesi, on vraća u život. Ovoga puta
vratio je u život sina ražalošćenoj majci. Sa križa je položen u krilo svoje
Prežalosne Majke, mrtvo tijelo koje više nikoga nije moglo utješiti pred nas
stavlja vrhunac patnje. U krilu Blažene Djevice Marije, ne sjedi više njezin
sin, nego Bog. Onaj koji je stvorio ovaj svijet, leži mrtav… I ne postoji
veća patnja za čovjeka od same primisli da je Bog mrtav, da Boga nema… Možda
ćemo smrt čovjeka s vremenom prihvatiti, ali smrt Boga – nikako. Zato Bog šalje
svoga Sina kroz najtežu patnju kako bi spasio svijet od najteže patnje –
odvojenosti od Boga koju smo zadobili grijehom. I zato Bog uskrisuje svoga Sina
da svima nama vrati nadu u život i da svi mi povjerovavši u Uskrsloga možemo
kliktati: „Pohodi Bog narod svoj!“
s.
Marina Jurišić
