U našoj kući na Gorici u Livnu 2. travnja 2011. upriličen je molitveni susret na temu: Iz tame u svjetlo – hod ususret Kristu, Molitveno čitanje Riječi Božje – Lectio divina za članove zbora s Gorice i druge zainteresirane. Susret su pripremile i vodile s. Ana Antolović i s. Sara Miloloža. I naša zajednica je na ovaj način htjela odgovoriti na poticaje Crkve koje je dala nedavno održana Sinoda u Rimu o Božjoj Riječi koja: Redovnicima i redovnicama preporučuje da i sami osiguraju osobni i zajednički način slušanja riječi Božje te pridonesu promicanju škola biblijske molitve otvorenih laicima, osobito mladima.

Susret se odvijao u tri djela. U prvom dijelu radili smo na tekstu: iz Mk 10, 46-52, koji govori o ozdravljenu slijepca Bartimeja, a to je ujedno bila i tema  evanđelja četvrte korizmene nedjelje. Zatim smo molili I. večernju načinivši uvod u molitvu časoslova.
Uslijedila je kratka stanka za odmor uz čaj i druženje sa sestrama. U trećem dijelu uz projekciju obradili smo spomenuti tekst s teološko-psihološkog gledišta uspoređujući ga sa našom životnom stvarnošću.


Nešto o tom susretu zabilježila je mlada majka Silvija Brčić koja je bila na susretu sa malom Martom od 8 mjeseci.
Uobičajeno prijepodne, pomalo užurbano u svakodnevnim kućanskim poslovima! Sa radija dopire glazba i za uho mi zapeše riječi „ u vjeri je snaga, ne u molitvi, pa i kad me sruše s vjerom ću ustati“. Ja sam ovu pjesmu čula nebrojeno puta. Znam je poprilično dobro, znam i ostatak teksta „sve ima svoj razlog, i dobro i zlo, sve ima svoj razlog to sam naučio“! Pjesmu sam doista čula puno puta, ali, iskreno, niti jedanput ju nisam doživjela. Nisam ju vidjela! Nisam osjetila! I zapitala sam se zašto sam danas čula baš te riječi? Zašto su me dirnule na neki način? Što je to što me natjeralo da riječi, toliko puta do sada preslušane pjesme, čujem na drukčiji način? „U vjeri je snaga, ne u molitvi“! Prvo što mi je palo na pamet bilo je opet pitanje. Može li jedno bez drugoga? Vjera bez molitve…ili…molitva bez vjere!

Mislima sam se vratila na predavanje sestre Ane. Zapravo na jedan susret u kući sestara Franjevki gdje je nas dvadesetak razgovaralo o vjeri, jačini naše vjere, molitvi…Mislim da je svim, ili gotovo svim sudionicima toga susreta bio prvi put da sudjeluju u nečem takvom. Svi se smatramo „dobrim vjernicima“. Redovno idemo u crkvu. Besprijekorno izgovaramo desetke očenaša, zdravomarija. Ne odnosi se to samo na nas okupljene toga dana…Zapravo, kad bi bili do kraja iskreni velika većina vjernika priznala bi da po načelima vjere živi ali da rijetko vjeru doživljava. Svatko od nas kadkad pročita stranicu Svetoga pisma…onako prije sna, i negdje na pola stranice očima pregledava koliko  je još ostalo pročitati jer smo se baš taj dan nekako premorili i baš nam se  sad spava i neće se ništa strašno dogoditi ako sad zaspemo i obećamo da ćemo sutra nastaviti točno tamo gdje nam se prespalo. A sutra? Sutra navečer smo jednako umorni kao i predhodnog dana i izgovarajući jednu od uobičajenih, napamet naučenih molitava tonemo u san dajući jednako obećanje „sutra ću“. A onda nam se u životu dogode neke ne baš drage stvari. Pritisnu nas brige, bolesti…i tada pojačamo našu molitvu.Pojačamo broj molitvi i onda krenemo s našim potrebama „Bože molim te daj mi…daj mi…daj mi…!  Mislim da je ovo „šablon“ vjere većine ljudi. A što je sa doživljavanjem vjere, proživljavanjem iste? Upravo o tom smo razgovarali na spomenutom predavanju. Šteta što nas nije bilo više od dvadeset. Priča o Jerihonskom slijepcu Bartimeju poslužila nam je kao uvod. Znate priču kad je slijepac, prosjak, po imenu Bartimej, čuvši da je Isus u blizini, vikao i molio „ Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! A onda ga je svjetina okolo ušutkivala. Što ima on zvati i tražiti od Gospodina, pa on je slijep još k tomu je i prosjak, od kud mu hrabrost obraćati se nekom tako velikom poput sina Davidova. Ali slijepac nije odustajao. Nije se dao smesti. Zvao je i zvao. I Isus ga je čuo: Bio je zadivljen njegovom upornošću. Pozvao ga je sebi. Slijepac je, idući k Isusu, zbacio sa sebe i ogrtač. Zbacio je svoje radno odijelo, prosio je u tome, to mu je život značilo…Stao je pred Isusa uvjeren u njegovu pomoć. I kad ga je Isus upitao što želi, odgovorio je samo jedno „Učitelju moj, da progledam“…Koliko smo mi puta od Učitelja tražili nešto? Koliko smo puta samo odustali? Molili smo se za neku određenu stvar…ali ništa se nije dogodilo. Molitva nam nije uslišana!  A slijepac je poželio i Bog ga je uslišao. Progledao je! Isus mu je dao jednostavan odgovor. „Idi, vjera te tvoja spasila“. 

Zamislimo se malo nad ovom rečenicom. „Vjera te tvoja spasila“. Istinska vjera ključ je svega. To smo zaključili i na susretu kod sestara Franjevki. Svatko od nas je kazao ponešto o svom načinu molenja, načinu vjere. Pomalo doduše sramežljivo pričajući svoja viđenja nametao se zaključak da molimo, vjerujemo, ali znamo i odustati, predati se. Nismo spremni „ogrtače zbaciti“. Kroz razgovor poslije svi smo se složili u jednom. Vjeri moramo početi pristupati na drukčiji način. Moramo ju ne samo živjeti, nego i proživljavati. U tomu nam mogu itekako pomoći ovakvi i slični susreti.


Za kraj ovog razmišljanja evo i ostali stihovi pjesme spomenute na početku: „ Ostat ću svoj, al se ipak mijenjati, nogama svojim stazu svoju gaziti“….Gazimo stazama Isusa Krista, proživljavajmo vjeru, budimo spremni zbaciti ogrtače  i svijet će biti bolji!


s. Ana A.

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

prosinac 2019
P U S Č P S N
« stu.    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  
WordPress Video Lightbox