Vidjeti djecu kako se hitro
penju na stablo je sasvim uobičajeno. Razigranoj djeci to i priliči. Međutim,
vidjeti kako se jedan uvaženi gospodin penje na stablo prilično je neobičan i
smiješan čin. Neobičan i smiješan u našim ljudskim očima koji sve ono što
izlazi iz naših okvira lijepog ponašanja smatramo nedostojnim i nedopuštenim.
Ali takav jedan postupak nama smiješan, Zakeju je bio spasonosan, a da ni on
sam to nije tražio. Stoga svaki put kad u svojim mislima ocijenimo nečije
postupke neprimjerenima, zapitajmo se ne traži li ta osoba zapravo svoj način
na koji će privući Isusovu pozornost i postići spasenje.

Zakej možda nije htio
privići Isusovu pozornost nego ga samo vidjeti. Ipak, Isus se ne zaustavlja na
toj površnoj znatiželji. On se sam poziva u njegovu kuću. Želi blagovati s
njime, sjesti s njim za stol. A ta gesta je značila uspostaviti odnos s nekim,
zbližiti se s njim, postati mu prijatelj. Koje li tek tu sablazni u očima
okupljene jerihonske svjetine! „Grešniku se svratio!“, čulo se mrmljanje iz usta
grešnika koji sebe vide pravednima. I baš zašto što se takvima smatraju, nepotrebnima
pravog susreta s Isusom, željnima samo senzacije i površnog Isusovog prolaska
kroz njihove živote, nikad neće shvatiti što se događa u srcima grešnih ljudi
koji se žele popraviti i obratiti.

A zašto se Zakej obratio? I
zašto je odlučio vratiti siromasima više nego što je morao? Samo zato što se
konačno prema njemu, javnom grešniku netko obratio kao prema čovjeku. Zato što
se osjetio ljubljen. Nijednom riječju Isus ga ne osuđuje, čak niti spominje
njegov posao, a vrlo dobro ga poznaje jer ga zove po imenu. Ne postajemo dobri
da bi nas Bog ljubio, nego postajemo dobri jer nas Bog ljubi. A da bi započeli
taj proces našeg unutarnjeg preobražaja potrebno je poput Zakeja popeti se na stablo želje za oproštenjem i novim načinom
života.

s. Maja Ivković