Nadbiskup
metropolit splitsko-makarski

 HOMILIJA

800. obljetnica dolaska sv. Franje Asiškoga u
Hrvatsku

Euharistijsko slavlje – Sustipan, 6.
listopada 2012.

¯

Liturgijska čitanja: Sir 50, 1.3-7; Gal 6,
14-18; Mt 11, 25-30

1. Čast mi je
i radost, danas u Splitu na Sustipanu pozdraviti vas, mala braćo i sestre,
sinovi i kćeri utemeljitelja svetog oca Franje, glasnika Velikoga Kralja. Naša
Crkva, a na osobit način franjevačka karizma u zemlji Hrvata slavi visoki
jubilej – 800. obljetnicu kako su nepovoljni vjetrovi svratili lađu na kojoj je
Franjo iz Asiza kao hodočasnik putovao u Svetu zemlju te je u oluji našao luku
spasa na obali hrvatskoga kopna. Dogodilo se to 1212. godine. Gdje je vjetar oštećenu lađu prisilio da
potraži luku spasa, ostaje otvoreno pitanje. I splitsko-trogirska varijanta ima
svoje ozbiljne povijesne argumente. U svakom slučaju Hrvatska je druga duhovna
domovina sv. Franje jer prvi samostani franjevačke karizme izvan Italije, još
za Franjina života, nikli su na hrvatskoj obali. Snažno sjeme Franjine karizme
našlo je plodno tlo posvuda u zemlji Hrvata i razvilo se u veliko i krošnjato
stablo. 

2. Evo nas, braćo i sestre, danas svih
na obali prvoga dodira Franje s hrvatskim pukom. Radosno pozdravljam poštovane
oce provincijale i časne sestre provincijalke iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine
i sve članove njihovih redovničkih zajednica. Isto tako pozdravljam sve članove
trećega reda kao i FRAMU, Franjevačku mladež. Pozdravljam nazočnu braću
biskupe. Sv. Franjo je od samoga početka imao zaštitu i podršku svoga biskupa,
a braći je u svom duhovnom testamentu kao čovjek Crkve ostavio dužno poštovanje
i poslušnost apostolskim nasljednicima – biskupima. Pozdrav svima vama, braćo i
sestre, Kristovi vjernici, hodočasnici i sudionici jubilejskog slavlja.
Radostan pozdrav i svima vama koji nas pratite posredstvom HTV, …, naročito
vama, mala braćo i sestre, koji se nosite s velikim životnim problemima,
bolesti, osamljenosti, poniženja, siromaštva, patnje. Sv. Franjo bi vas danas poput
onog gubavca sve najradije zagrlio i poljubio. Svima Franjin pozdrav: Pax et
bonum! Mir i dobro!

3. I mi zajedno danas pozdravljamo
tebe, oče Franjo, na obali tvoga dolaska u zemlju Hrvata. Zahvalni smo Bogu i
tebi na 800 godina prisutnosti tvoje karizme u našoj Crkvi i narodu. Hvala ti,
brate, za braću i sestre koji su nam kroz ovih osam stoljeća naviještali i
svjedočili Radosnu vijest Krista raspeta i uskrsloga. U vjernosti Bogu i
ljubavi prema bližnjemu toliki su i život darovali. I na čast oltara uzdignuti
poput prvog kanoniziranog hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića, do tolikih
mučenika i mučenica XX. stoljeća, kandidata za čast oltara. A i sv. Leopold
Bogdan Mandić iz korijena je tvoje karizme. Tvoji duhovni sinovi i kćeri učili
su nas čitati i pisati, moliti i raditi, slaviti Boga i poštivati bližnjega
svoga. Stoljećima u najtežim danima bili su uza svoj narod, vidali njegove rane
i hrabrili ga u kršćanskoj vjeri i nadi. U ovoj nadi sačuvali smo svoju
kulturu, kršćansku svijest i nacionalni identitet. Hvala ti, brate Franjo, i za
svu tvoju malu braću i sestre koji danas žive i svjedoče među nama u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini Radosnu vijest života nadahnuti svjetlom tvoje karizme.

4. Braćo i sestre, Franjo iz Asiza
ostavio je duboki, jasni trag u povijesti Crkve i svijeta. Često je nadahnuće
režiserima, glazbenicima, umjetnicima, piscima, mirotvorcima, humanistima,
ekolozima i prijateljima životinja. Čini se da je Franjo postao prihvatljiviji
današnjem mentalitetu nego u svome Asizu i u svome vremenu. Odrekao ga se
vlastiti otac, rugali su mu se i prezirali ga sugrađani, držali ga nenormalnim
čudakom. No, jesmo li ga mi dobro shvatili? Koliko i kako smo ga razumjeli?
Nije li današnja simpatija svijeta prema njemu plod reduciranog i prilagođenog
Franje našem stilu života i horizontu želja?

5. Iz životopisa njegova suvremenika
Tome Čelanskog doznajemo da je Franjo provodio život dokazivanja, raskoši,
karijere, prestiža, moći, vlasti, ugleda. I to je bilo normalno. Ali jednog
dana dogodio se bitan i važan zaokret u njegovom životu. Dogodilo se snažno
iskustvo pred križem i likom Onoga na križu koji mu reče:„Franjo, obnovi moju Crkvu, kako
vidiš, urušava se.“ Zahvaćen
ljubavlju i dirnut poniznošću Boga u Isusu Kristu koji izabra poniznost malog
djeteta, siromaštvo betlehemskih jaslica, kao i poniženje križa, Franjo je
doživio obraćenje. S Božjim pozivom preporođen počeo je gledati stvarnost u
novom svjetlu dubine i horizonta života. Obnovljena, urušena crkva sv. Damjana
simbol je Crkve – zajednice vjernika. Ovu Crkvu Franjo je iznutra obnavljao
evanđeoskom metodom ljubavi, siromaštva, poniznosti i djevičanstva. Svjestan
činjenice da nas je sam Bog u Isusu Kristu zagrlio, poljubio, oprostio, obdario
istinskim mirom, Franjo nošen božanskom ljubavlju grli čak i gubavca, postaje
mali brat svim ljudima. Postaje živa slika Isusa Krista. Živeći radikalno
evanđeoske savjete postao je neumorni trubadur Božje ljubavi, vjerni
navjestitelj Božjeg mira i pomirenja. Iz novosti i radosti života rodila se i
pjesma „Bože moj, dopusti mi, mira Tvog da
budem glas“.

6. Mali brat Franjo plod je Isusove
radosne molitve koju smo čuli u današnjem evanđelju: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i
zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ (Mt 11, 25). Poniznost a ne oholost,
skromnost a ne umišljenost, vode nas do istine Božje objave. Ne uzvišenje sebe
već uzvišenje drugoga čini nas radosnima. Solidarnost a ne bespoštedna
konkurencija je izraz ljudskosti i zajedništva. No, poniznost ne znači stajati
pasivno pod nogama nepravde jer ponizan čovjek, budući je u sebi slobodan,
traži i teži za istinom u ljubavi. Isus naglašava poniznost i malenost koja nas
čini sposobnima prihvatiti blizinu i razumjeti istinu ljubavi Božje. Evanđeoska
malenost nije suprotnost mudrosti, već oholosti. Bog se malenima objavljuje, a
ne oholima jer oni su zatvoreni i samodostatni. Zar se takav odnos ne događa i
među nama ljudima? Kome se želimo približiti i povjeriti mu svoju tajnu:
oholoj, umišljenoj osobi koja je puna sebe, ili povjerljivoj i poniznoj osobi
koja je sposobna slušati, šutjeti i prihvatiti nas? Oholost kvari najljepše i
najuzvišenije stvari. „Učite se od mene jer sam krotka i
ponizna srca“, govori Gospodin.

7. Franjo je doista učio od Gospodina,
nasljedovao ga u poniznosti, siromaštvu, malenosti. I sam je često upozoravao
svoju braću: „Promatrajte, braćo, Božju
poniznost!“ Ovaj
svjedok Božje ljubavi znao je za Boga reći: „Ti si poniznost!“ što odgovara onoj sv. Ivana: „Bog
je ljubav.“ Ponizni i
maleni brat Franjo učio je i rastao u školi betlehemskih jaslica čiju je
božićnu toplinu uveo u naše domove i u našu kulturnu tradiciju, a ljubav i
stvarnost križa Kristova približio našem svakodnevlju. Bio je učenik i
nasljedovatelj Onoga koji je postao naš „mali brat“, koji je prihvatio nas i
našu stvarnost. Stoga će Franjo slaviti ne samo Stvoritelja svega stvorenoga
već i sve stvoreno. Nikakvo čudo da on u svom otajstvenom viđenju stvarnosti
veliča Boga i pjeva stvorenjima: suncu, mjesecu, vjetru nazivajući ih svojom
braćom, a zvijezde, vodu, pa čak i smrt, s nadom u uskrsnuće, svojim sestrama.
Teško ćemo zaštiti stvoreno i stvorenja bez poštivanja njihova Stvoritelja. Na
to nas upozorava i sam Franjo u Pjesmi stvorova: „Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i
slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan
dostojan nije ni da ti sveto spominje ime.“ Najprije on slavi svoga
Stvoritelja, a onda iz tog izvora vrjednuje i naziva stvorenja svojom braćom i
sestrama, koji očituju dobrotu i mudrost Božju.

8. Budući da je Franjo toliko vrednovao
zrak, vodu, vatru, cvijeće, ribe, ptice, životinje, koliko je neizmjerno više
prihvaćao svakog čovjek kao svoga brata i sestru. Mnogi se danas pozivaju na
Franju i vrjednote zajedništva ljudskog roda, mir među ljudima, uvažavanje
drugoga, očuvanje i zaštitu stvorenoga. No, ipak uza sve to, čini se, da ostaje
ono temeljno pitanje: jesmo li mi bolji nego Franjini suvremenici? Je li nam
bliži i normalniji nego njima? Koliko i kako smo ga razumjeli? Ovo nije samo
povijesno pitanje, nego duboko ljudsko, temeljno pitanje naše kulture i
civilizacije. Za svoje vrijeme Franjo je bio proklinjan od vlastitog oca,
odbačen i prezren od  društvenih staleža, bio im je čudak do te mjere da
su nastojali mladež Asiza zaštiti od njegova loša utjecaja. I to su bili
članovi Crkve za koju je Franjo dobio ono upozorenje: „Franjo,
obnovi moju Crkvu, kako vidiš, urušava se.“ U teškim i složenim vremenima
providnost ga je pozvala da odgovori na izazove svoga vremena. Franje je htio
ne Crkvu privilegija, već slobodnu od navezanosti, oslonjenu na Krista,
poniznoga i siromašnoga, raspetoga i uskrsloga. Crkvu koja služi svima, a
najbliža ugroženima, slabima, malenima, siromašnima. Krist je vrata i put Crkve.
Krist koji je bio na strani malenih, štoviše i sam se s njima poistovjetio: „Što učiniste jednome od ove
najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25,40).

9. Poštovana braćo i sestre, je li nama
danas Franjo skandalozan, neprihvatljiv čudak? Nipošto, reći ćemo i nabrojit
ćemo njegove spomenute vrijednosti koje su danas općenito prihvaćene. Međutim,
upravo je tu i naša moguća opasnost da ga pogrješno shvatimo. Jer što je, i
može li biti zajedništva ljudskog roda i općeg bratstva bez zajedničkog Boga
Oca? Svi čeznemo za mirom, a svijet je pun nemira i sukoba. Zar je mir moguć
bez Božjeg dara mira i pomirenja u našem srcu? I međusobno toga mira produžena
među nama? Je li moguć pravi mir bez Boga? Prvi dar uskrslog Gospodina jest
upravo mir (usp. Iv 20, 19). Isto tako, danas se često govori o promociji
čovjeka, njegovim pravima, ravnopravnosti spolova. A stvarnost i činjenice
govore suprotno: čovjek se olako svodi na broj, stroj, potrošača, sredstvo,
konkurenta, protivnika, neprijatelja. Čini se da je lakše biti brat-sestra
zvijezdama, cvijeću, pticama, svim vrstama životinja, a teško je biti bližnji
bratu čovjeku, naročito malom i ugroženom. Ne može i ne smije nam nikada biti
bliži pas, mačka, životinja od našega bližnjega. Bog čovjekom posta. Samo Bog
je najveća i trajna zaštita svakog ljudskog života. Događajem Betlehema i
Golgote po Isusu Kristu, malom bratu, ušli smo u srodstvo s Bogom: postali smo
djeca, sinovi i kćeri Božji. Ako Franju pak ne prihvatimo cjelovito u svom
temeljnom izvornom odnosu s Bogom Ocem, onda je to degradirani, prilagođeni,
sekularizirani Franjo. Je li to znak da je Franjo još uvijek nama stran?

10. Dragi vjernici, duhovni smo
nasljednici onoga poziva i poruke: „Franjo, obnovi moju Crkvu!“.
I danas na našim nemirnim i uzburkanim prostorima pušu vjetrovi, povoljni i
nepovoljni, za lađu Kristovu. Franjo, uza sve poteškoće i prezire, ostao je
vjeran Bogu i bratu čovjeku. Bio je živo evanđelje, radikalno življeno u duhu
evanđeoske  poslušnosti, siromaštva i djevičanstva. Nije li njegova karizma
i govor o evanđeoskoj poslušnosti, siromaštvu, djevičanstvu za nas danas u
mentalitetu samodostatnosti, konzumizma i hedonizma, postao tvrd govor. Tko ga
može slušati, a kamo li slijediti? Nismo li ga i mi, njegova braća i sestre u
Crkvi koju bismo trebali obnavljati, ponekada pokušali prilagođavati,
razvodnjavati te logikom svijeta vidjeti i učiniti ga polovičnim i
deformiranim, svjetovnim Franjom? On nas dobro u tome razumije jer je i sam
takav olako mogao postati da je bio oslonjen samo na sebe i logiku svijeta. Njegova snaga i svjetlo uvijek mu je bio On – Isus Krist.
Njegovu riječ je doživljavao kao onu koja je njemu, Franji, osobno upućena.
Svoju snagu i sigurnost nalazio je u poniznosti i skrivenosti euharistije,
žrtve koja sakramentalno na oltaru svakodnevno uprisutnjuje i povezuje Kristovo
rođenje u jaslicama i križ sebedarne ljubavi. Danas Franjo poručuje svima nama
i svojima: Krist je izvor, vrata vjere i put života. Samo s Njime i po Njemu se događa
obnova Crkve i mogućnost nove evangelizacije.

11. Oče Franjo, ohrabri nas na putu
Kristova poziva i poslanja, prije svega sve nas koji smo prihvatili evanđeoske
savjete radikalne vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Neka i naše srce
bude još više osjetljivo i stigmatizirano ranama i patnjama koje na duši i
tijelu nose naši bližnji: nezaposleni, obitelji bez primanja, bolesni, nemoćni,
ovisnici, odbačeni, poniženi i obespravljeni, kako bismo među braćom bili
radosni vjesnici čiju svjedočku prisutnost prepoznaju u riječima tvoje
pjesme:  

Ima li mržnja bilo gdje,

daj da ljubav nosim tu.

 

Ima li sumnja bilo gdje,

daj da vjeru nosim tu.

 

Ima li očaj bilo gdje,

daj da nadu nosim tu.

Mali brate, dobro došao na našu
obalu života. Podrži nas usprkos protivnim vjetrovima na uzburkanom moru
hrvatskoga tla u vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Daj da i pored
sestrice smrti, tog neizbježnog protivnog vjetra života, mognemo stići u nebesku
luku uskrsne obale Velikoga kralja kojemu sve živi i kojemu neka je u vijeke
vjekova čast i slava. Amen.