Vjernici sarajevske katedralne župe Presvetog Srca Isusova i drugih sarajevskih župa predvođeni vlč. Markom Majstorovićem, katedralnim župnikom, sudjelovali su 2. i 3. veljače na proslavi sv. Vlaha u Dubrovniku i sv. Tripuna u Kotoru.
U popodnevnim satima 2. veljače naš hodočasnički put prema Dubrovniku bio je praćen blagoslovnom kišom. Nakon počinka i odmora u lijepom dubrovačkom hotelu „Lero“ u subotu, 3. veljače, uputili smo se u povijesnu jezgru grada gdje se odvijao cjelokupni program 1046. proslave svetkovine dubrovačkog parca – zaštinika sv. Vlaha. Dubrovnik je grad otvorena srca, jednostavnim i prijateljskim pozdravom pozdravlja posjetitelje iz bilo kojeg dijela svijeta. U to smo se uvjerili i putem do grada gdje su nam sestre Službenice Milosrđa – Ančele ispred svoga samostana iskazale dobrodošlicu čašicom rakije i kolačićima. U crkvi sv. Vlaha pristupili smo drevnom običaju grličanja te neko vrijeme ostali u svojim osobnim molitvama.
Središnji dio dana je bilo pontifikalno euharistijsko slavlje koje je okupilo ispred dubrovačke katedrale (nad)biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i mnoštvo vjernika i hodočasnika. Misno slavlje je predslavio riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić. Unatoč kiši koja je padala za vrijeme euharistije, građani i vjernici hodočasnici u vjerničkom duhu sudjelovali su u slavlju. Po završteku misnog slavlja, ukazala se i zraka sunca, kao znak ‘famozo čudo od čudesa’. S početkom tradicionalne svečane procesije bljesnula je sva ljepota grada, njegovih ljudi, štovatelja nebeskog zaštitnika Dubrovnika i svih njegovih gostiju.
Svečana procesija je prošla od katedrale Gospe Velike, Ulicom od Puča, pored Onofrijeve fontane, Stradunom, kroz crkvu Sv. Vlaha i natrag do katedrale. Na početku je moći glave sv. Vlaha nosio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić koji ih je tijekom procesije predavao ostalim (nad)biskupima pa su ih i oni nosili. Ostale moći iz katedralne riznice nosili su svećenici, a ispod baldahina je nošena Isusova pelenica. Vjernici pored kojih je procesija prolazila su dodirom i poljupcem mogli iskazati štovanje. U procesiji su sudjelovali, osim svećenika, redovnika i redovnica, i predstavnici drugih vjerskih zajednica, predstavnici društveno-političkog života, barjaci dubrovačkih župa, zajednica, udruga kao i društvenih institucija, mladi i oni stariji vjernici u narodnim nošnjama, hodočasnici iz raznih krajeva Hrvatske i izvana, a među njima mogli su se vidjeti i turisti koji borave u Dubrovniku. Pobožno ozračje cijeloj procesiji kroz grad davali su meditativno čitanje i pjevanje katedralnih zborova. Festa Sv. Vlaha, koja je uvrštena 2009. godine na listu svjetske kulturne baštine, ujedno je i Dan grada Dubrovnika pa uz onaj duhovni dio slavlja mogli smo pratiti niz tradicionalnih manifestacija koji su se smjenjivali na gradskom trgu i u staroj jezgri grada.
Ono što smo kao hodočasnici mogli doživjeti, što nosimo kao poruku dana, najbolje ćemo izreći riječima duborovačkog biskupa mons. Uzinića: Festa sv. Vlaha je dar koji smo dužni čuvati, s vjerom obogatiti i obogaćenog s ljubavlju proslijediti budućim generacijama, kako bi i naši potomci u sv. Vlahu prepoznavali svog parca, a u njegovoj Festi nadahnuće za biti bolji ljudi i zauzetiji vjernici u zalaganju za opće dobro.
Lijepi su to običaji dubrovačkog kraja, ali je od tradicije mnogo važnije prisjetiti se duhovnih vrijednosti koje je živio parac i nasljedovati ih, poruka je 1046. feste sv. Vlaha koju je odaslao i riječki nadbiskup Ivan Devčić. To je zadaća svakog od nas, na onom mjestu i u onoj ulozi koju nam je Bog povjerio kao naš način služenja općem dobru. Naši preci imali su snage prenositi vjeru, a s njom i tradiciju i kulturu, onima koji su došli ovdje živjeti kroz stoljeća. Potrebno je i nama danas vratiti se unatrag i pokušati onu kvalitetu ljudstva, onu kvalitetu kršćanstva što nas je sv. Vlaho naučio, vratiti pa tako i danas svjedočiti.
Priroda je prema Dubrovnika bila milostiva i blagoslovila ga brojnim i nenadmašivim ljepotama. Toplina krajnjeg dalmatinskog juga, čisto plavo nebo, čiste dubine mora uz stjenovite obale koje obiluju brojnim uvalama za nas hodočasnike bila je zadivljujuća. Cijeli grad je okrenut prema suncu i moru, a mi, sarajevski hodočasnici smo se otvorili još jednom bogatom duhovnom događaju u starom hrvatskom katoličkom gradu Kotoru na proslavi 1209. svetkovine sv. Tripuna, zaštitnika Kotora i kotorske biskupije. U nedjelju, 4. veljače, u jutranjim satima stigli smo u ovaj prekrasni crnogorski gradić na moru, smještenog podno planine Lovćena, te sudjelovali na početku vanjske proslave njegova zaštitnika. Bez obzira na to da li se Kotoru u pohode dolazi kopnom ili morem, dojam je uvijek isti. Biti u Kotoru znači osjetiti duh jedinog fjorda na Mediteranu, duh jednog od zvanično najljepših zaliva na svijetu – duh Boke Kotorske. Grad koji je danas po svemu kulturnom nasljeđu s razlogom na UNESCO-voj listi svjetske i kulturne baštine, ponosi se posebno tradicijom pomorstva, jedinstvenu u svijetu, koju baštini već stoljećima čuvena Bokeljska mornarica, originalna bratovština sa svojim posebnim admiralitetom, nošnjom, tradicionalnim kolom, i ne samo folklornim značajem.
Središnja proslava feste sv. Tripuna započela je svečanim postrojavanjem Bokeljske mornarice ispred kotorske katedrale, predat je raport, obavljena je smotra mornara, ispaljen počasni plotun, nakon čega je Bokeljska mornarica uz zvuke Kotorske i Tivatske gradske glazbe odigrala tradicionalno kolo u čast svecu, čiji je štovanje više od 1200 godina prisutno na ovim prostorima.
Središnje potifikalno euharistijsko slavlje predslavio je željezanski biskup mons. Egidije Živković. Nakon mise, povijesnom jezgrom grada Kotora prošla je procesija u kojoj su moći sv.Tripuna nosili mornari Bokeljske mornarice. U procesiji su sudjelovali (nad)biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, mnoštvo vjernika i hodočasnika koji su došli iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Bara, Gradišća i drugih mjesta častiti sv. Tripuna zaštitniku grada Kotora i Kotorske biskupije. Također, u procesiji su nošene moći i drugih svetaca, a svečanost je završila ljubljenjem relikvije Slavne glave sv. Tripuna. Moći ovog sveca i prisutne u procesiji, po tradiciji, je ispred Srpske pravoslavne crkve Svetog Nikole pozdravilo sveštenstvom kao i zvona Crnogorske pravoslavne crkve i protojerej kotorski.
Vanjska proslava Svetog Tripuna jedina je srednjovjekovna vjerska i gradska manifestacija sačuvana na prostorima današnje Crne Gore i svake godine okuplja sve veći broj štovatelja i hodočasnika te predstavlja pravi primjer suživota i tolerancije naroda svih vjeroispovijesti koji ovdje žive i grade povijest Boke Kotorske. Ukratko možemo reći da je poruka tisućljetne kotorske feste sv. Tripuna: utisnimo, ne samo riječju, nego životom, istinski življenu vjeru i čast (fides ed honor) u naša srca i duše, ne samo kao dio naše tradicije i prošlosti, već kao temelj našeg života, naše bremenite sadašnjosti i još nejasne budućnosti. Neka nas sve sv. Tripun nadahne da ustrajnije i hrabrije svoju vjernost Bogu živimo i svjedočimo, te da u vremenu u kojem se kršćanske vrednote sve više zatiru, znademo svoju vjeru časno sačuvati.
Nakon posjeta crkvi sv. Marije gdje se u sarkofaku čuva tijelo blažene Ozane Kotorske, redovnice dominikanke, te obogaćeni duhovnim iskustvima kotorske feste, nismo mogli propustiti posjet baroknom Perastu, najljepšem gradu kotorskog zaljeva i jednom od najstarijih pomorskih tradicija, te vožnju brodićem do umjetnog ostrva Gospe od Škrpjela, zavjetnog svetišta Peraštana. Otočić je izgrađen neprestanim nasipanjem kamenja na podvodnu hrid koje je počelo sredinom XV. stoljeća i trajalo je oko 200 godina. O znamenitostima ostrva i crkvici Bogorodice upoznao nas je don Srećko Majić, župnik. Na ovom mjestu nalazi se i bogata riznica raznih predmeta neprocjenjive vrijednosti, a svima je zajedničko da su zavjetni darovi koje su ljudi poklanjali Gospi od Škrpjela iz zahvalnosti za doživljena čuda. Svaki zavjetni poklon, svaka srebrna ploča – a srebro je u to vrijeme bilo vrednije od zlata – ima svoju priču o jednoj ljudskoj sudbini.
Put nas je dalje vodio do Herceg Novog, rodnom gradu sv. Leopolda Bogdana Mandića, redovnika kapucina, gdje smo posjetili svečevu kapelu i župnu crkvu sv. Jeronima u kojoj je veliki svetac milosrđa bio i kršten. O svetačkom liku i znamenostima crkve i crkvice upoznao nas je don Nikola Šošić, SDB.
Kažu, još se nitko nije pokajao tko je krenuo u Dubrovnik i Boku Kotorsku. Pa nismo ni mi! Neki smo se zavjetovali sv. Vlahi, neki sv. Tripunu, neki Gospi od Škrpjela, neki sv. Leopoldu, neki bl. Ozani… . Ali sve nas nosi poruka sažeta riječima sv. Leopolda: Imajte vjeru i život će vam biti dobar, smiren i kršćanski. Imajte vjere i naći ćete iscrpan odgovor na sva svoja pitanja i sva vaša iskušenja postat će podnošljiva, a bol će se preobraziti u svjetlost!
s. Ljubica Stjepanović
