Dok
je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je
ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i
zavape: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Kad ih Isus ugleda, reče im:“ Idite,
pokažite se svećenicima!“

I
dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se
slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to
bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: „Zar se ne očistiše desetorica? A
gdje su ona devetorica? Ne nađe li se ni jedan koji bi se vratio i podao slavu
Bogu, osim ovoga tuđinca?“ a njemu reče: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“
Lk 17,11-10

 

Ne može se ni zamisliti
kakav je položaj bio ovih gubavaca. Odbačeni. Prezreni. Ne pripadaju nijednom
društvu. Samim tim što iz ove prispodobe vidimo da u toj skupini ima jedan
tuđinac-Samarijanac i ostali su pretpostavljamo Židovi, vidimo da je njihova
jedina želja da ozdrave, a ne da se dijele. Više ne pripadaju nekom narodu,
više nisu neprijatelji, sad su samo oni rubni koje obilježava jedino njihova
bolest.

Ne usuđuju se prići Isusu
nego stoje podaleko i vape. Poznaju ga jer ga zovu po imenu. A što Isus čini? Ne
ozdravlja ih odmah, nego im zapovijeda da se pokažu svećenicima. Kako vidimo
poslušni su njegovoj riječi. Ali, jesu li gubavci krenuli iz vjere s nadom u
ozdravljenje ili su se čudili čemu to, zašto ih ne ozdravi odmah, kad će ako ne
odmah? Često se i mi danas tako postavljamo, čim zavapimo želimo odmah čudo,
odmah rješenje problema, odmah znak. Naravno, što bi gubavac drugo tražio nego
da se očisti, da mu se Isus smiluje. Naš je problem danas da uopće ne znamo što
tražiti od Isusa, kako pristupiti. Često se zaustavimo podaleko od Isusa, ali
ne vapimo, bojimo se tražiti, bojimo se uopće vjerovati da nas Isus voli takve
kakve jesmo. Zapravo, bojimo se prići jer onda bismo vidjeli kakvi smo, tada
bismo vidjeli uistinu od čega se trebamo čistiti.

Stoga se često pitam, kakva
je moja molitva? Molim li kao da Isusa poznajem, a čim mi dobro krene više se
ne vraćam? Kako vidimo u evanđelju svih deset gubavaca je ozdravilo, očistilo
se. To bi zaista značilo da im je molitva bila dobra. Je li ih Isus uslišao, je
li ih on očistio? Dakako da jest. Ali oni to ne vide, devet gubavaca ne vide da
su ozdravili na Isusovu riječ. Devet gubavaca nije osjećalo potrebu zahvaliti
se upravo zato jer smatraju da su se očistili usput, slučajno. Ne ulaze u
zajedništvo sa Isusom, ne ulaze u osobni odnos s njim. Samarijanac se vraća,
zahvaljuje se, baca se pred Isusa. On ne samo da je ozdravio nego se i spasio.
Ulazi u zajedništvo sa Isusom, u taj osobni odnos s njim. Iako Isusa na početku
evanđelja svi zovu imenom, ipak, svi se ne spašavaju tim zazivanjem nego samo
dobivaju izvanjski ono što su željeli i nastavljaju dalje svojim običnim
zemaljskim životom, ne dobivaju Život koji Isus nudi, ne traže ga.

Danas je puno zazivanja
Isusova imena, puna su nam usta molitava svakovrsnih. A srca? Kakva su nam
srca? Kakvo je moje srce u odnosu na ono što ispovijedam usnama? Bože, kad
bismo samo bili zahvalni na ovom svijetu, taj svijet bi bio bolje mjesto.
Isuse, pomozi meni za koju svijet misli da te poznajem da te još više upoznam.
Da Ti u svakom mom vapaju učvrstiš vjeru i snagu da ti se mogu vratiti, baciti
pred tvoje noge i zahvaliti se. Da mogu ući u prijateljstvo s tobom uvijek, a
ne samo kad mi trebaš. Na koncu, da ne smatram svoj život slučajnim događajem,
nego da stalno iznova osjećam da ga Ti vodiš po volji svojoj a ne po mojoj
volji.

s. Blaženka Marijanović