Iz Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekome
mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas
moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite,
govorite:

Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam
svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom
dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

I reče im: »Tko to od vas
ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi
tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A
onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa
mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da
mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog
njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i
dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko
god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među
vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište
jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima
darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one
koji ga zaištu!« (Lk 11, 1-13)

 

“Gospodine, nauči nas
moliti!”

Kako li je lijep bio taj
prizor Isusa u molitvi!? Učenik koji ga je promatrao nipošto ga nije želio
prekinuti, ali “čim” je
prestao, odmah je Isusu žarko zavapio “Gospodine, nauči nas moliti”.

Kršćanska ikonografija
bogato nam je oslikala osobito dva velika trenutka Isusove molitve. Jedan je: “Isus
moli nad Jeruzalemom”, a drugi: “Isus moli u Getsemanskom vrtu”.
To su snažni, čak i potresni prizori Isusove molitve. U prvom prizoru Njegov
pogled je usmjeren prema zemlji, gdje Božja ljubav kao da lebdi nad gradom, ali
on nikako da se otvori tome daru. A u drugom prizoru Isusov pogled je snažno
usmjeren prema gore, prema Ocu, u neizrecivom kriku ljudskog bola i straha, ali
i sinovske vjere i predanosti u Očevu ljubav. Mogli bismo reći da je okosnica i
jednog i drugog prizora, a onda i svake druge molitve, susret Božje ljubavi i
ranjenog čovjeka, svijeta.

Ako tako promatramo molitvu
onda možemo reći da je ono što se događa u Isusovoj molitvi jednako onom što se
događa na križu, ali i u njegovom djelovanju: ozdravljanju bolesnika,
propovijedanju… Molitva, trpljenje i djelovanje, nerazdvojivo se duboko
prožimaju i nadopunjuju. Sve su to oblici Isusovog spasiteljskog djelovanja,
ali istovremeno i oblici u kojima Isus želi da i mi imamo udjela, odnosno  da nastavimo njegovo spasiteljsko djelo.

U tom smislu može se reći
da je nama kršćanima uz onaj najdragocjeniji i najsvetiji prizor Isusa na križu
i Isusa u raznim oblicima djelovanja, iznimno važan i ovaj prizor Isusa u
molitvi. Kada bismo ga češće promatrali, na slici ili u mašti, vjerujem da bi
nam bio silna motivacija, nadahnuće, ali i korektiv naše molitve; kada nam se
ne da moliti ili ‘nemamo’ vremena za molitvu, kada nam je molitva troma i ne sabrana;
ali jednako tako kada imamo poteškoća sa križem života ili neplodnošću svoga
djelovanja. Kako bi bilo dobro u takvim trenutcima dozvati u pamet sliku Isusa
koji moli. Vjerujem da bi se i nama, kao i ovom učeniku iz Evanđelja, spontano
probudila snažna i topla želja za molitvom i vapajem: “Gospodine, nauči me
moliti, pomozi mi moliti”.

Vjerujem zapravo da nas
prizor bilo kojeg čovjeka u molitvi, uvijek podsjeća da je molitva nešto tako
prirodno, lijepo i potrebno našoj ljudskoj naravi. Nadalje, na licu koje moli,
kao u zrcalu, možemo vidjeti Božju ljubav koja poput sunčevih zraka obasjava to
lice i prodire u cijelo čovjekovo tjelesno i duhovno biće.

Naravno da je Isus u tome
neusporedivi primjer uronjenosti u Očevu ljubav. I upravo po toj predanosti u
Očevu ljubav Isus je i najsnažniji korektiv našoj molitvi. Do molitve
slavljenja i zahvaljivanja po kojima je najlakše uroniti u Očevu ljubav, vrlo
često nam je teško i doći, a u prosidbenim molitvama najčešće smo uronjeni u
svoje prošnje, da ne kažem u svoje potrebe i nevolje. Naprotiv, kada promatramo
Isusa kako moli, pa i u svojim najvećim poteškoćama, mi vidimo da je on uronjen
u Očevu ljubav i to prije svega vjerom, pa tek onda eventualno emocijama i
tijelom. Da, to je tajna ljepote i privlačnosti Isusove molitve, ta njegova
uronjenost u Očevu ljubav. To se vidi na Isusovom licu, ali i čuje u riječima
molitve koju daje svojim učenicima. Te riječi nisu nikakva magična formula (pa
ako se ne dogodi uslišanje tražimo novu formulu, možda ‘slađu’, s bogatijim
riječima, onu koja će možda bolje kod Boga izazvati sažaljenje pa nam se
smiluje…), nego nešto kao ljestve kojima se svaka potreba ili nevolja
najlakše i najsigurnije donosi i uranja u Očevu ljubav zajedno sa svojim
moliteljem.

“Gospodine, nauči nas
moliti!”, pa da i mi u vatri Božje ljubavi pretalimo i u vjeri prekujemo
sve svoje muke, napore i boli, tvojim primjerom i ovim čudesnim ‘alatima’:

“Oče!

Sveti se ime tvoje!

Dođi
kraljevstvo tvoje!

Kruh
naš svagdanji daji nam svaki dan!

I
otpusti nam grijehe naše:

ta
i mi otpuštamo…!”